Mrkovska tigla-crijep

Iz istorije mrkojevićkog graditeljstva

Piše: Mirsad Rašketić

 

Kanalica u graditeljstvu Meditera­na

Kanalica, žljebnjak ili ćeramida – u mrkovskom dijalektu tigla je vrsta za­obljenog crijepa, karakteristična za me­diteransku arhitekturu. Svi osnovni elementi su istog oblika i dimenzija, najčešće dužine oko 40 cm i imaju po­lukružni konusni oblik, sužen na jed­nom kraju. Polaže se u redovima u kreč­nom ili podužnom malteru na daščanu podlogu, letve ili gredice, tako da kon­kavno položen element prekriva rubove dvaju susjednih konveksnih elemenata. Dakle crijep je dvodijelni pokrivni ele­ment proizveden tehnologijom preso­vanja. Pojedinačni crijep može se za­misliti kao prepolovljeni šuplji cilindar koji na jednoj strani ima koničan oblik. Dužina pokrivanja kod klasične ćera­mide iznosi 370 mm, širina pokrivanja iznosi oko 235 mm. U zavisnosti od lo­kaliteta na mediteranu ponegdje je cri­jep za gornji slog manji i težak samo 2 kg dok kanalica donjeg sloga ima težinu od oko 3,3 kg. Bez donje konstrukcije standardni nagib krova iznosi 40 stepe­ni, s donjom konstrukcijom krov mora biti ravniji i ne smije prekoračiti 35 ste­peni.

 

Proizvodnja u Mrkojevićima

Tiglarstvom, proizvodnjom tigle su se ba­vile par porodica iz Pelinkovića i Gorane. Tokom 2017 godine kada sam vršio foto­grafisanje starih kuća upoznao sam Idriza Pelinkovića.Vjerovatno posljednjeg čovje­ka u Mrkojevićima koji je napravio auten­tičnu tiglu svojim rukama. Po njegovom sjećanju ta zadnja proizvodnja je bila 1974 godine poslije toga je tiglarstvo izumrlo kao zanat. Valjalo bi napomenuti da je to bila tako reći usputna aktivnost, dopunska zarada kroz zanat.  Poprilično sam bio upoznat sa indu­strijskim načinom proizvodnje i svim derivacijama poslije nastalih u savre­menoj proizvodnji -crijepovi tipa medi­teraneo. Liči, ali ipak nedostaje topline kad je pogledaš, nema one sitne im­perfekcije koja daje čar ručno rađenoj tigli-crijepu. Na terasi tog toplog avgu­stovskog dana počinjem sa pitanjima nestrpljiv da preklopim ono što znam sa onim što je nekad bilo.

Idriz Pelinković

Od kojeg ste je materijala pravili, đe ste nalazili zemlju ?

Kopali smo tu u svoje, ali je moralo da se kopa pola metra, mora da je čista ze­mlja bez pržine i korijena.

Glina ?

Neobična zemlja, ali „debelica“ bez gli­ba ili pržine.

(za one koji nikad ni rekreativno nisu uzeli motiku i krampu u ruke teško je objasniti pojam „debelica“…). Iskopa se i pusti se da se osuši na suncu 3 dana da može fino da se smrvi, pa tek se onda „meči“(mijesi) po nogama, po trojica smo gazili.

I onda se preko kalupa i vođica prave tigle od dobro sjedinjene smjese.

Kalup drveni i vođice metalne opet kućna radinost ručni rad.

Uzimam kalup u ruke. Lagan je.

Pelinkovići -priprema zemlje za „tiglu“ , „mečenje“ nogama , u pozadini se vide već napravljeni crijepovi koje se suše i čekaju pečenje 

Koje je ovo drvo ?

-Vrba, može od bilo kojeg drveta ali je vrba najbolja. Jer je laka, treba nosit ka­lup cijeli dan, i dugovječna je može da traje kalup sto godina.

Shvatam, nije lako raditi cijeli dan a očigledno i sam kalup nije lako napra­viti, bolje da je trajan.

Onda se suše na suncu tri dana, i tako dok se ne napravi 2000-2500 komada za jednu pećaru. Pećara je bila približno 2 metra sa 3.

Jeste li je zatrpavali ?

Ne odma, no kad vidimo da pocrvene polako po malo zemlje odozgo da vatra ide naprijed, nije se ložilo u sredinu ka klačina, no sa kraja, polako.

Koja ste drva koristili ?

Dub. Ali samo grane, ne smije jaka va­tra da bude, da ne popucaju.

Svaki majstor je ostavljao svoj potpis na tigli.“Šario“ je svojim prstima. Osim što je potpisivao svoj produkt, majstor je tako omogućivao da crijep ne klizi i malter bolje prione. i da donji red tigle bolje prione za podaščanu konstrukvi­ju krova. Idriz je svoje tigle „šario dva puta“. Na široj strani su se povlačile još dvije linije prstima da bolje prione mal­ter.

Dok opisuje šaranje Idrizovi prsti prave pokret, kao da potpisuje neku zamišlje­nu tiglu ispred sebe. Pitam ga da li se zanat krio kao tajna i prenosio sa oca na sina. U njegovoj porodici je to bila tradicija sa oca na sina, ali dok on pam­ti još četvoricu je naučio, mogao je da nauči ko je htio. Do 1974. tada je pro­izvedena zadnja serija mrkovskih tigli.

Došlo je neko novo doba, primjene in­dustrijskih proizvoda što je razumljivo ali nažalost i neadekvatnih karakteristi­ka tih proizvoda. Kanalica je uzgubila pred najezdom „kontinentala“ kao što je dvovodni blagi krov potisnut četvo­rovodnim za našu klimu prestrmim ša­torastim krovovima…

Nažalost sa neimarima iz podneblja drugačijih arhitektonskih tradicija smo uvezli i nihovo nasleđe.Sačuvajte svaki crijep -tiglu koju pronađete, unikatni su i dio su vašeg nasleđa …Dok ne na­učimo da opet pravimo krovove svoj­stvenije klimi u kojoj živimo i našem nasleđu …