Mrkovska tigla-crijep
Iz istorije mrkojevićkog graditeljstva
Piše: Mirsad Rašketić
Kanalica u graditeljstvu Mediterana
Kanalica, žljebnjak ili ćeramida – u mrkovskom dijalektu tigla je vrsta zaobljenog crijepa, karakteristična za mediteransku arhitekturu. Svi osnovni elementi su istog oblika i dimenzija, najčešće dužine oko 40 cm i imaju polukružni konusni oblik, sužen na jednom kraju. Polaže se u redovima u krečnom ili podužnom malteru na daščanu podlogu, letve ili gredice, tako da konkavno položen element prekriva rubove dvaju susjednih konveksnih elemenata. Dakle crijep je dvodijelni pokrivni element proizveden tehnologijom presovanja. Pojedinačni crijep može se zamisliti kao prepolovljeni šuplji cilindar koji na jednoj strani ima koničan oblik. Dužina pokrivanja kod klasične ćeramide iznosi 370 mm, širina pokrivanja iznosi oko 235 mm. U zavisnosti od lokaliteta na mediteranu ponegdje je crijep za gornji slog manji i težak samo 2 kg dok kanalica donjeg sloga ima težinu od oko 3,3 kg. Bez donje konstrukcije standardni nagib krova iznosi 40 stepeni, s donjom konstrukcijom krov mora biti ravniji i ne smije prekoračiti 35 stepeni.
Proizvodnja u Mrkojevićima
Tiglarstvom, proizvodnjom tigle su se bavile par porodica iz Pelinkovića i Gorane. Tokom 2017 godine kada sam vršio fotografisanje starih kuća upoznao sam Idriza Pelinkovića.Vjerovatno posljednjeg čovjeka u Mrkojevićima koji je napravio autentičnu tiglu svojim rukama. Po njegovom sjećanju ta zadnja proizvodnja je bila 1974 godine poslije toga je tiglarstvo izumrlo kao zanat. Valjalo bi napomenuti da je to bila tako reći usputna aktivnost, dopunska zarada kroz zanat. Poprilično sam bio upoznat sa industrijskim načinom proizvodnje i svim derivacijama poslije nastalih u savremenoj proizvodnji -crijepovi tipa mediteraneo. Liči, ali ipak nedostaje topline kad je pogledaš, nema one sitne imperfekcije koja daje čar ručno rađenoj tigli-crijepu. Na terasi tog toplog avgustovskog dana počinjem sa pitanjima nestrpljiv da preklopim ono što znam sa onim što je nekad bilo.

Idriz Pelinković
Od kojeg ste je materijala pravili, đe ste nalazili zemlju ?
Kopali smo tu u svoje, ali je moralo da se kopa pola metra, mora da je čista zemlja bez pržine i korijena.
Glina ?
Neobična zemlja, ali „debelica“ bez gliba ili pržine.
(za one koji nikad ni rekreativno nisu uzeli motiku i krampu u ruke teško je objasniti pojam „debelica“…). Iskopa se i pusti se da se osuši na suncu 3 dana da može fino da se smrvi, pa tek se onda „meči“(mijesi) po nogama, po trojica smo gazili.
I onda se preko kalupa i vođica prave tigle od dobro sjedinjene smjese.
Kalup drveni i vođice metalne opet kućna radinost ručni rad.
Uzimam kalup u ruke. Lagan je.

Pelinkovići -priprema zemlje za „tiglu“ , „mečenje“ nogama , u pozadini se vide već napravljeni crijepovi koje se suše i čekaju pečenje
Koje je ovo drvo ?
-Vrba, može od bilo kojeg drveta ali je vrba najbolja. Jer je laka, treba nosit kalup cijeli dan, i dugovječna je može da traje kalup sto godina.
Shvatam, nije lako raditi cijeli dan a očigledno i sam kalup nije lako napraviti, bolje da je trajan.
Onda se suše na suncu tri dana, i tako dok se ne napravi 2000-2500 komada za jednu pećaru. Pećara je bila približno 2 metra sa 3.
Jeste li je zatrpavali ?
Ne odma, no kad vidimo da pocrvene polako po malo zemlje odozgo da vatra ide naprijed, nije se ložilo u sredinu ka klačina, no sa kraja, polako.
Koja ste drva koristili ?
Dub. Ali samo grane, ne smije jaka vatra da bude, da ne popucaju.
Svaki majstor je ostavljao svoj potpis na tigli.“Šario“ je svojim prstima. Osim što je potpisivao svoj produkt, majstor je tako omogućivao da crijep ne klizi i malter bolje prione. i da donji red tigle bolje prione za podaščanu konstrukviju krova. Idriz je svoje tigle „šario dva puta“. Na široj strani su se povlačile još dvije linije prstima da bolje prione malter.
Dok opisuje šaranje Idrizovi prsti prave pokret, kao da potpisuje neku zamišljenu tiglu ispred sebe. Pitam ga da li se zanat krio kao tajna i prenosio sa oca na sina. U njegovoj porodici je to bila tradicija sa oca na sina, ali dok on pamti još četvoricu je naučio, mogao je da nauči ko je htio. Do 1974. tada je proizvedena zadnja serija mrkovskih tigli.
Došlo je neko novo doba, primjene industrijskih proizvoda što je razumljivo ali nažalost i neadekvatnih karakteristika tih proizvoda. Kanalica je uzgubila pred najezdom „kontinentala“ kao što je dvovodni blagi krov potisnut četvorovodnim za našu klimu prestrmim šatorastim krovovima…
Nažalost sa neimarima iz podneblja drugačijih arhitektonskih tradicija smo uvezli i nihovo nasleđe.Sačuvajte svaki crijep -tiglu koju pronađete, unikatni su i dio su vašeg nasleđa …Dok ne naučimo da opet pravimo krovove svojstvenije klimi u kojoj živimo i našem nasleđu …
