Sedam mandata u Vladi

Intervju: Jusuf Kalamperović

Mnogo je načina da se opiše Jusuf Ka­lamperović: ugledni društveno- po­litički radnik koji je u prethodnih četrde­setak godina obavljao izuzetno odgovorne funkcije u Baru, Crnoj Gori, i na save­znom nivou u bivšoj Jugoslaviji, privred­nik, predsjednik Opštine, pa potom partij­ski sekretar u doba kada je to bilo i više od predsjednika Opštine. Mimo zvanične bi­ografije, za prijatelje je pasionirani šahista i pokrovitelj sportskih i kulturnih manife­stacija, za porodicu brižni suprug, otac i kako voli da kaže-djed desetoro unučadi, takođe je prepoznat i kao vrstan maslinar. U razgovoru za “Glas Mrkojevića”, ponovo se potvrdio i kao izvanredan poznavalac zavičajne istorije i tradicije, koje baštini i čije najsvjetlije primjere uvijek rado dijeli kao trajne pokazatelje kako se treba pona­šati i u dobrim, i u lošim vremenima.

Cijelu svoju profesionalnu karijeru po­svetili ste razvoju Bara i Crne Gore. Kada uporedite Mrkojeviće danas, i u vrijeme kada ste počinjali svoj profesionalni put, kakvu sliku dobijate?

Bara nekada nije bilo, sem par zgrada na Pristanu. Bio je više selo nego grad. Do­nošenjem odluka o izgradnji pruge Be­ograd-Bar i luke, Bar je počeo da raste, Imao je veliku prednost što je prostor da­našnjeg grada bio u društvenom vlasniš­tvu. to je nekada bio zabran kralja Nikole i ostao je državi, a nije se za njega niko ni otimao, jer se Rikavac tada ulivao u more na Pristanu i plavio cijelo polje, pa je zato kralj Nikola i rekao da čovjeku i ovci nije mjesto u Baru, zbog malarije i metilja. Čim je Rikavac “sproveden” tunelom kroz Volujicu, došlo je do isušivanja terena i stvaranja uslova za gradnju. Taj Bar je imao prednost što se gradio na ravnom i slobodnom prostoru, ali, sve mu je trebalo odjednom, i zato je ovdje ulagano u grad, a bila su zapostavljana druga područja Op­štine. Pri tome, granica sa Albanijom je od 1948. bila zatvorena, i to rubno područje, uključujući i Mrkojeviće, bilo je svojevrsno “slijepo crijevo”, put kroz Mrkovsko polje o kojem se sada priča, tada je bio sasvim dovoljan. U to vrijeme, ako se u onoj Ju­goslaviji imalo para, nije bilo slobode da se pokreće privatna inicijativa, pa su ljudi iz Srbije, Vojvodine, Bosne i Kosova dolazili da tu ušteđevinu ulože u kupovinu place­va na obali od nekih 300-400 kvadratnih metara, na kojma su gradili vikendice, a zemljište na morskom dijelu Mrkojevića bilo je 95 posto u privatnom vlasništvu. Prodavalo se onda jeftino, ljudi su bili ne­obrazovani, zaspivali su sa hiljadu dinara u džepu, a budili se sa milion koje su dobijali od prodaje placa. Na žalost, nisu znali da ulože novac kako treba, pa su kupovali au­tomobile i gradili nepotrebno velike kuće. Dakle, dok je Bar bio okrenut sebi i svom razvoju i svojim nevoljama, to je područje bilo zapostavljeno, došlo je do degradacije tog prostora. i zato imamo naselja u ova­kvom obliku, nismo uspjeli da očuvamo obalu od prevelike gradnje. Isto se desilo i prije desetak godina, prilikom “invazije” ruskog kapitala-ljudi nisu ulagali u svoju djecu i njihovo školovanje, kapital nije ula­gan u gradnju hotela, već u kupovinu auto­mobila i stanova. Diki Kažanegra –poznati turistički privrednik, rekao mi je jednom, “Kad prodaš zemlju, prodao si slobodu”. Računa se da danas imamo oko deset hi­ljada kuća pored mora, sve su kupljene, ali, sada obala pripada drugima.

Kada dolazi do preokreta u razvoju Mr­kojevića?

Podsjetiću da je ovdje nakon oslobođe­nja od Turaka prva škola u Mrkojevićima otvorena već 1885 godine. To nije bilo lako, kralj Nikola je jako volio Mrkojeviće i insi­stirao je da se otvori ta škola i da u nju idu prvo muška, pa ženska djeca, da se narod opismeni, ali, dugo je bio strah kod ljudi da će tako biti, kako se govorilo, pokaureni, da će izgubiti vjeru. Sve je to doprinijelo da se u Mrkojevićima živjelo 1955. kao i 1355. Onda je počelo školovanje djece i omladi­ne na višim i visokim školama, ove nove generacije su u drugoj polovini XX vijeka napravile veliki preokret. Imamo i danas neriješena neka infrastrukturna pitanja, ali, ovih dana Vlada je odlučila da prekate­goriše ovaj put i on će biti rekonstruisan, tu je elektrifikacija Velikog Pijeska, školi ne­dostaje sportska dvorana, ali, uspjeli smo da ovuda prođe regionalni vodovod, to je preduslov da primorski dio Mrkojevića krene u još brži razvoj.

Vama pojam Mrkojevići uvijek ima mnogo dublje značenje od teritorijalnog određenja?

O plemenu Mrkojevića se malo zna, a ima neobičnu istoriju, rekao bih i neobičan ka­rakter. Postoji jedna anegdota iz vremana kada je Crna Gora oslobodila ove kraje­ve, na području današnje barske opštine, baš kao i svugdje u Crnoj Gori tada, bio je popis oružja. I u Crmnici navedu toliko pušaka, toliko pištolja, toliko levora Kra­jina toliko, Tuđemili ovoliko, a u Mrkoje­vićima je izvještaj glasio “ toliko kosijera, toliko motika”! U Mrkojevićima kad neko­ga uvrijediš, kažeš mu “Našlo te od Boga”, neka ti Bog sudi, ovdje skoro da ne pam­tim ubistvo, ovo je jako miran narod.

Vaši partijski drugovi su u šali govori­li da možete istovremeno obavljati više funkcija u Vladi, jer ste kao ministar po­morstva i saobraćaja, kad su Vam dolazi­li u goste, govorili o maslinarstvu i pče­larstvu na nivou ministra poljoprivrede?

Svaki čovjek ima neki hobi, ja volim šah, vječiti sam član predsjedništva Šahovskog saveza Crne Gore, volim da izađem u ri­banje, volim i poljoprivredu. Treba znati kada prestati. Kada sam navršio 64 godine i završio mi se sedmi mandat u Vladi Crne Gore, a mislim da sam po tome još uvijek rekorder i rekao sam sebi dosta je, dolaze mlađi.

Na šta ste lično najponosniji kada je za­vičaj u pitanju, gdje ste ostavili najdublji ljudski pečat?

Ne mogu reči da sam udario ljudski pečat, ali, mogu reči čime sam zadovoljan. Gdje god i kad god sam mogao, doprinio sam da međuljudski, međunacionalni i među­vjerski odnosi u mom Baru nastave tradi­ciju. I u najtežim vremenima Bar se nije dao, generalno gledajući, čuvao je i svoju i čast Crne Gore, Koliko sam mogao, do­prinio sam sa tih funkcija na kojima sam bio da to bude tako. Od mnogo poslova koje sam radio, jedan je biio specifičan. Od 1981-1986. bio sam sekretar Saveza komu­nista (SK) u Baru, partija je bila vlast tada. Mislim da sam taj posao dobro obavljao, i za tih pet godina nikoga nismo isključili iz partije, a to je onda bilo pola smrtne ka­zne. U predsjedništvu opštinskog komiteta SK bili su sve divni, uspješni ljudi, Ljubo Živkovič, Čedo Ratković, i da ne nabrajam dalje, ta kategorija ljudi. Bio sam u tim tur­bulentnim

vremenima i predsjednik op­štine, Miloš Šušter je tada bio predsjednik Izvršnog odbora, to je bilo vrijeme poslije zemljotresa, vrijeme ekspanzije razvoja grada. Gradili smo, vodili veliku borbu. U višepartijskom sistemu nikad nisam pripa­dao najvećoj partiji, već onoj koja baštini ideje evropske socijaldemokratije, one pra­ve Vilija Branta i Ulofa Palmea, dali smo doprinos obnovi državnosti i putu evrop­ske Crne Gore. Najponosniji sam ipak što je izgrađen tunel Sozina, tada su prioriteti broj jedan i dva bili gradnja mosta na Veri­gama i zaobilaznice oko Podgorice, a tunel je bio tek na trećem mjestu, no, uspio sam da ipak tunel bude na prvom i da se krene u njegovu gradnju.

Po čemu biste voljeli da vas Mrkojevići pamte?

Mi smo veliko bratstvo sa dosta tradicije i pamtiće me kao jednog od Kalamperovi­ća. Pomagao sam koliko sam mogao, bio sam prvi i jedini iz Mrkojevića predsjed­nik Opštine, sekretar komiteta SK, savezni poslanik i ministar, sedam puta član Vla­de, prvi šahista. Dosta sam za Mrkojeviće učinio, no, ako čovjek nešto ne radi za svo­ju dušu, za sebe, neka ne čeka da mu neko diže spomenik. Važno je da si sebe ispunio. To je bio moj princip i za moj Bar i za moje Mrkojeviće i za Crnu Goru.

Please follow and like us: