Mrkojevići – priča van vodiča
Pripremio Željko Milović,
Vodiči lokalnih turističkih organizacija u Crnoj Gori, prigodne knjige i bedekeri bave se opšte poznatim mjestima, brojkama i epitetima koji bi, istiniti ili ne, mogli privući informacijom što veći broj posjetilaca. No, zaboravljeni dragulji po pravilu ostaju van domašaja pisaca ovih namjenskih publikacija, dijelom zbog neznanja da oni uopšte postoje, a dijelom i zbog toga što bi zbog njih trebalo napustiti fotelju i kompjuter na kome se piše, obući sportsku opremu, upaliti auto i uputiti se daleko od grada. Takav je slučaj i sa ovim lokalitetima u MZ Mrkojevići.
Jedini očuvani mlin za brašno u Mrkojevićima smješten je na planinskom potoku, na kraku puta koji udesno vodi od džamije u zaseoku Grdovići. Zdanje od tesanog kamena, potpuno zaogrnuto patinom vremena, veliko taman koliko kamion srednje veličine. Osim što je uvedena struja, u njemu je sve kao i kad je počeo da radi, usred Drugog svjetskog rata, 1943. godine. Sve je djelove mlinske, kažu mještani, radio “neki majstor iz Mida”, zaseoka čuvenog po drvodjeljama, a za objekat zvana je moba. Prvi je vlasnik bio Bećir Kurtović, da bi, poslije smrti glave kuće, posao preuzela žena. Već u poodmaklim godinama, uspjela je da mlin drži u funkciji svega godinu dana. Naredne četiri godine, od 1993. do 1997, posljednja vodenica mrkovska nije radila. Tada su je obnovili Halil, Emin i Ahmed Kurtović. I prošle godine je morao biti saniran krov, propao od vlage. Kurtovića mlin se sastoji iz tri velike cjeline. Od izvora ispod Dapčevića, voda ide cijevima i jažom u bazen, pa kroz žglap (turbinu), pod velikim uglom do udubljenja ispod kuće (“pod točak od mlina”). U udubljenju je kolo, na kome su lopatice, a koje leži na žabici. Voda dolazi kroz žglap u konusnu lakomicu i pravi mlaz koji bije “u vrh o’ pera od kola”. Mjesto gdje se ubacuje žito zove se koš, stane 50 kila, kanalić kojim se reguliše koliko će zrna proći nosi naziv govata, a pomoću trakala se određuje hoće li biti sitnije ili krupnije brašno. Mlinski kamen ima prečnik od tačno 115 cenata, a debeo je 20, i napravljen od šest kocki, povezanih krečom. Ispod glavnog kamena ima još jedan manji i između njih se melje žito, koje kroz lakomicu pada u sanduk. Pomoću drvenog šarafa, tzv. loze, podešava se broj obrtaja kamena. Za pšenični hleb je 75 obrtaja u minutu. Sve ovo će vam rado objasniti Kurtovići, vlasnici mlina, koji žive odmah preko puta. Kažu, brašno je dobro ako ga uhvatiš između tri prsta i ono ostane u obliku kupe, nerastrešeno.
Ističu da gotovo nikome više ne melju, samo za sebe ponekad. Ujam, odnosno dio koji vodeničar uzima od samljevenog žita, nije se mijenjao decenijama – na kukuruz za stoku 5%, na onaj za ishranu 6%, a za pšenicu 8%. Uz potok Kurtovića, uzvodno, uz planinu, bila su još tri mlina – Tuzovića, Dapčevića i Čantića. Jedino je u ovom vrijeme stalo, konzervirano, kao prije 70 godina.

Kurtovića mlin
U zaseoku Dapčevići, petnaestak minuta vožnje od glavnog puta uzbrdo ka vrhu planine nalazi se drvo kojem su pripisivali natprirodnu moć – Cer Dapčevića.
Stara legenda sela govori o tome da niko nikada nije htio, niti smio, odlomiti ni list, a ne granu, sa najstarijeg stabla ovog kraja, jer bi mu “usahla ruka” ili mu se “u kuću desilo neko zlo”. Zato je puštan da raste nesmetano, a samo bi, u slučaju da od težine i starosti otpadne dio stabla, ono sklanjano sa strane da ne smeta putu. Sa njega su godinama padale grane unaokolo, ali niko nije htio da ih prihvati ili da koristi za loženje ili što drugo.

Cer Dapčevića (1999 god.)
Vrijeme je učinilo svoje, pa se legendarni cer u posljednjih nekoliko godina gotovo poptuno osušio, a januara 2010. odlomilo se gotovo pola stabla i palo tik pored obližnje kuće, ne oštetivši ništa. Tako je, kažu, od pamtivijeka. Nikad djelovi drveta nisu oštetili kuće i krovove. Nepisano pravilo je i ovoga puta poštovano – stablo nije sječeno, samo pomjereno.
Niko od Dapčevića ne zna koliko je drvo staro, niti je ikada rađena dendrohronološka analiza. Niko ne zna ni otkuda cer tu, kad nigdje u blizini nema cerove šume, niti šume uopšte.
Obim stabla prije odlamanja bio je gotovo pet i po metara, a prečnik krošnje i čitavih 30 metara.
