ŠĆEKIĆ: ISTORIJA BEZ POSREDNIKA
Obradio: Milan Šćekić, istoričar
„Glas Mrkojevića“ u ovom broju objavljuje sedam dokumenata o životu žitelja plemena Mrkojevići u prošlosti: otvoreno pismo koje je izvjesni stanovnik ovog plemena uputio uredniku „Glasa Crnogorca“, a koje je publikovano u ovom listu 13. maja 1895. godine, spisak donatora iz Kapetanije mrkojevićke za zakladu (fondaciju) „Lovćen“ 1916. godine, izvještaj partijske organizacije Mrkojevići od 11. juna 1946. godine, članak o ženskom analfabetskom tečaju u Pečuricama 1947. godine, reportažu o školi u Mrkojevićima iz 1954. godine, podatke o problemu neuškolovanosti djece sa područja Mjesne zajednice Mrkojevići (1983), kao i zapisnik sa sastanka Osnovne organizcije Saveza komunista Pečurice održanog 29. 1. 1987. godine. Dokumenti se objavljuju u originalu, sa brojnim tipfelerima, pravopisnim i gramatičkim greškama, kako bi se sačuvala izvornost dokumenata. Rubriku „Istorija bez posrednika“ uređuje istoričar Milan Šćekić.
1
Mrkojevići, 30 aprila – (Otvoreno pismo uredniku ,,Glasa Crnogorca“) –
U ovome našemu prostranome i snažnom plemenu često se može čuti usklik: ,,živio Gospodar“! Kad se govori o današnoj ličnoj slobodi, sigurnosti i bezbjednosti; kad se govori o strogo naravstvenom i ljuckom obhođenju na prama ženskinja, koje su slobodne svuda i u svako vrijeme za poslom poći; kad se govori o konačnom oslobođenju krađa i otmica, u prkos kojih zemljoradnik ostavlja noću svoje alate na njivama, a volove i konje u zabranima, da počivaju i pasu; kad se govori o ukinuću mita i o pravosuđu, koje se osobito ogleda u krupnijim procesima, koji dopru i do Gospodara, – pri svakom tom razgovoru mogli bi čuti: ,,Bog nam čuvao i dugo poživio Gospodara, Njegovu Đecu i svu Njegovu Kuću; Bog Mu dao sve za čem Ga molio ,,ja rebi.“
Ovakvi pozdravi povtoravali su danas pred anom na Ivanov Studenac[1] i sprovađani su osjećajima srca i duše, što se moglo pročitati na licu pozdravljajućih, više no ikada. Prvonaimenovani vojnički činovnici – oficiri i barjkatari primili su danas prve pripadajuće im plate, koje su im s Cetinja donijeli komandir i potkomandir – vrativši se s Đurđevske svečanosti i danas im razdali. Kao iznenađeni ovom prvom novčanom počašću, ovi su momci postali neobično veseli. Odmah su naredili handžiji, da im spremi za ručak jagnje, te su u brackoj i druženskoj zajednici pri najboljem ushićenju ručali, što kod njih, osobito u krčmi trošiti, nije nikad običaj. Ma da vina i rakije, ka Muhamedanci nijesu obišli, – premda su njihovi očevi a i njeki iz njih do skoro pili s nasladom, – njihovo veselje blagovjerno sjećanje na Gospodara bilo je vruće i dirljivo. Razgovor se neprestano vrzao: kako treba Gospodara slušati i ugađati Mu. Nama je od Gospodara predobro, što nikako ne zaslužujemo, – reče otac jednog oficera. – Mi smo tupi ljudi, pa ne umijemo cijeniti Njegova dobra na prama nas. A da mi umijemo i čim ugađati Gospodaru, On bi nas još češće pazio; dao bi načiniti i kolski put od Bara do Ulcinja kroz naša sela kao što je po drugim trudnijim mjestima dao, pa da ne ginemo i mi i naši konji po ovome grdnome putu svakoga dana. No, naši su glavari!… Bog na pomoć. Lijepo znamo, da u 600 domova Mrkojevićkih nikad niko nije primao ni groša plate u doba Carevo. Valan jest moj otac – rametile – a po njemu ja i još 3-4 Mrkojevića, što smo nagledali i skupljali desetak i još njeke mirijske dohode, primali smo po 30-40 bagaša furmetina; ali ne od Cara nego od sirotinje.“
Iz ovoga razgovora i ushićenja, kao i uz mnogoga drugoga, jasno se vidi, da je ova opština živjela zabačena u potpunom zaboravu, što se tiče ma i najmanje državne brige o njoj. Nahodeći se među Barom i Ulcinjem, posjedajući valjani i ogromni prostor, ona nije se koristila ni ovim državnim nazorom, kojim su se varoši koristile. Pa i pošto su priješli iz pravoslavlja u muhamedanstvo, njihov položaj nije se ni u koliko popravio. Na njihovo vaspitanje i dobrostanje nije niko pazio, osim odža i sakupljača carinarine, koja Caru nikad dopirala nije. Begovi, kajmakani – ,,zabiti“ pohađali su ovu općinu i sjetili se je, kad gođ je trebalo pogostiti masno, oglobiti, izbiti ili pokupiti ljude na kulučenje. Duge i interesne priče u tome pogledu raznose se osobito o Selim-begu.
Sasvim je bolji bio položaj stanovništvu Bara i Ulcinja s ograničenom njihovom okolinom. Ono se koristilo njekim privilegijama što se tiče slobode, kulučenja, raznih dažbina i pravosuđa. Budući blizu begu ili kajmekanu, oni su se izoštrili, kako će ih dobiti u svoju korist; a društveni varoški život činio ih je u nekoliko vještijima i praktičnijima za život, do čim su ovi seljani ostavili obosobljeni u neporemećenoj naivnosti. To su ovi varošanima skupo plaćali, nudeći im na prodaju svoje proizvode i kupujući od njih trgovačke. Tragove ovakvih odnosa među ovim seljanima i varošanima možete i danas viđeti; i danas ove možete spaziti, kako priznaju svoje umno besilje i zavisnost pred onima. Rođen u takvim prilikama, narod ovi i danas vam izgleda pobrkan u nazorima na život; čini vam se da je kod njega psihični – duševni sklad drukčiji nego kod drugoga naroda. U njegovom držanju i ponašanju vidite same kontraste: čas vam se javlja s čisto srpskim odnosno slavenskim tipičnim osobinama, čas opet s divljom ćudi, koja neće da čuje ni za što razložito, napredno i uzvišeno. Da li su njihova jednovjerna braća po Hercegovini i Bosni takva?
No da bi se ovaj lijepo fizički obdareni narod izveo iz umnoga ,,haosa,“ u kojem je, treba mu osobita čovjekoljubiva njega i vaspitanje. A to može samo učiniti naš viteški i milostivi Gospodar – Osloboditelj, kojeg je čovjekoljublje neizmjerno. I On će to i učiniti, nadamo se, ako Mu prizvani budu skrećali potrebnu pažnju na ovi dobrodušni narod. A to je i moja želja, koja me ponudila da Vam ovo pišem.
,,Stanovnik mrkojevićki.“
(Glas Crnogorca, 13. maj 1895, 1)
2
ISKAZ
doprinosa za zakladu ,,Lovćen“
Kapetanija mrkojevička:
Općina Pečurice: plemenski kapetan Jusuf Kaplanović 20 K, pisar Pavle Karanikić 10 K, mjernik Franc Woruda 10 K, geometar Emil Opletal 5 K, glavar Uso Popović 5 K, pom. glavar Nedžip Ćubić 5 K, hodža Ibrahim Bajramović 5 K, krčmar Blažo Velković 5 K, težak Zejnel Bajramović 4 K, težak Ćano Žudjel 2.40 K, nast. ceste Ferdinad Šmid 2 K, težaci Musto Bećirović, Bećir Bećirović, Asan Bećirović, Braim Bećirović, Osman Ćubić, Ramo Bajramović, Osman Bajramović, Maca Malović, Luca Malović, Ramo Usezić i Osman Radović po 2 K, težak Asan Radović 3 K, težaci Adem Radović, Smail Curan, Aslan Bajramović, Etem Abazović, Ato Usezić, Alil Usezić i Ramo Žudjel po 2 K, težak Frano Čobrenović 1.50 K, težaci Sulo Žudjel, Adžija Žudjel, Osman Curan, Osman Mujović, Sulo Abazović, Omer Bećirović, Cano Bajramović po 1 K.
Općina Dobra Voda: posjednik Nikola Vučinić 15 K, hodža Mehmed Šlaković 10 K, poručnik Smail Šlaković 10 K, hadžija Rajko Vulić 10 K, glavar Mehmed Bošković 5 K, pom. glavara Omer Memetović 5 K, pom. glavara Asan Alković 5 K, težak Uso Alković 5 K, težakinja Jana Rakić 5 K, težaci Kola P. Dabović, Osman Usezić, Braim Nikočević, Braim A. Kalamperović, Braim Dibra, Omer Šabanović, Kola S. Dabović po 4 K, poručnik Bećir Bošković 4 K, težaci Smail Bošković, Zeko Salaković i Ajko Čalaković po 3 K, Mehmet Vuković, Omer I. Kalamperović, Pero Nikočević, Alil Salaković, Djuro Vukčević, Božo Nikočević, Braim I. Kalamperović, Osman Kalamperović, Mujo Perezić, Osman Lisičić, Osman Memetović, Adem Djurović po 2 K, težaci Pero Laković, Hanko Vuković, Iso Vujović, Braim Memetović i Salija Kalamperović po 1 K, Pero Pavlović 5 K.
Općina Grdovići: glavar Mujo Seferović 5 K, pom. glavara Sulo Brkan 5 K, težak Asan Muratović 3 K, težak Adem Čikmir 3 K, težaci Memet Brkan, Braim Brkan, Amet Brkan, Ramo Brkan, Amet Seferović, Sulo Seferović, Memet Seferović, Mujo Seferović, Omer Seferović, Sulo Muratović, Osman Muratović, Amet Muratović, Braim Čikmir, Asan Leković, Etem Kadić, Mujo Brkan i Mujo Nikičić po 2 K, težaci Jusuf Muratović, Murat Muratović, Memet Nikičić, Cano Perezić, Atidžo Mačkić i Uso Mačkić po 1 K.
Općina Vele-Selo: težak Adžija S. Čantić 10 K, glavar Omer Čantić 5 K, pom. glavara Ibraim Radović 4 K, težak Adžija A. Čantić 4 K, težaci Isuf Lunja 4 K, Isef Dapčević 4 K, Adem Barjaktarević 3 K, Memet Muslić 3 K, težaci Braim Barjaktarević, Mujo Čantić, Uso Kurtović, Amet Duraković, Braim Kolović, Mujo Asović, Osman Čantić, Asan Lunja, Amet Bidžur po 2 K, hodža Mehmet Amzić 2 K, hodža Amet Čantić 2 K, težak Asan Spahija 2 K, težaci Uso Muslić, Ćamil Čantić, Alil Odžić, Smail Seferović, Bećir Kurtović, Musto Čantić, Alil Oručević, Amet Kurtović, Omer Spahija, Uso Lunja, Alil Lunja, Uso Usezić, Mehmet Lunja, po 1 K.
Općina Dabezići: glavar Jusuf Vulić 2 K, težaci Asan Vulić, Alil M. Vulić, Alil Peković, Asan Peković i Asan Dapčević po 2 K, težak Braim Dapčević po 1.50 K, težaci Bećir Markezić, Omer Markezić, Alil Č. Vulić, Amet Vulić, Osman Vulić, Alil Omeralović, Musto Omeralović, Jusuf Boja, Braim Čobalović, Šabo Peković, Braim Kalezić, Amet Kalezić, Smail Dapčević, Braim O. Dapčević, Adem Dapčević, Braim Vulić i Omer Vulić po 1 K.
Općina Pelinković: glavar Mehmet Vukić 5 K, težaci Alija Vukić, Sulo Vukić i Bećir Pelinković po 2 K.
Općina Vela-Gorana: glavar Sulo Nikezić 2 K, težak Sulejman Kordić 2 K, težak Kasum Sulić 2 K, težaci Asan Džudža, Mehmet Metanović, Jakup Metanović, Asan Sulić, Asan Kovačević, Asan Nikezić, Omer Metanović, Mujo Isaković, Osman Nikezić, Omer Kovačević, Asan Dabeca, Bećir Metanović, Osman Vučić, Omer Vučić, Smail Metanović, Sulejman Kordić, Isuf Isaković, Isuf Metanović, Braim Metanović, Šaban Metanović po 1 K.
Općina Leskovac: handžija Omer Spuža 10 K, glavar Mustafa Avdić 5 K, težak Alil Vukić 4 K, težak Šabo Avdić 3 K, težak Sulo Sinanović 3 K, težak Alija Laškić 2.50 K, težak Amet Kovačević 2 K, težak Braim Musličić 2 K, težaci Jusuf Čobović, Smail Laškić, Demo Arap i Asan Sinanović po 1 K.
Općina Kaliman: glavar Šabo Ibročević 5 K, težaci Meho Muslić, Mehmed Redžović, Šabo Markičić i Omer Redžović po 2 K, težaci Amet Ibročević, Bećir Markičić, Bećir Muslić i Omer Usović po 1 K.
Općina Medjureč: glavar Braim Skornjan 5 K, pom. glavara Alil Količić 4 K.
Općina Mida: težak Šaban Velić 5 K, težak Junus Velić 5 K, težaci Bajram Velić, Asan Velić i Alija Perović po 4 K, težak Dano Krajna 3 K, glavar Selim Perović 2 K, težak Dulo Cekić 2 K, hodža Asan Perović 2 K, Tair Perović, Adžija Velić i Amet Velić po 2 K.
Općina Kunje: glavar Sulo Petović 5 K, pom. glavara Omer Usejnović 5 K, težak Alil Karastanović 5 K, težaci Jusuf Karastanović i Ibraim Karastanović po 2 K, hodža Asan Spahić 2 K, težaci Alil Tombarević i Adem Karastanović po 2 K, težak Amet Bajramović 1.50 K, težaci Omer Duškić, Osman Alić, Jusuf Alić, Jakup Alić, Bećir Alić, Uso Alić, Omer Alić, Osman Tombarević, Uso Arabelović, Adžija Arabelović, Amet Bajramović, Šabo Bajramović, Adem Bajramović, Amet Karastanović i Bećir Fazlić po 1 K.
Općina Mala-Gorana: glavar Alija Šabović 3 K, težaci Alija Sulemanović, Sulo Šabović, Omer Maloković, Uso Sulemanović, Smail Dibra i Adem Odžić po 2 K, težaci Amet Odžić, Sulo Oručević, Asan Odžić i Ramo Duričić po 1 K.
Općina Kruta: glavar Bajram Čaprić 10 K, težak Kasum Palović 10 K, težak Braim Čaprić 10 K, težaci Alil Čobović, Ajdar Palović, Tafo Sukali, Adem Palović, Alil A. Čobović i Lamo Palović po 6 K, težak Daut Pelinković 5 K, težaci Adem Duraković, Jusuf Čobović, Omer Palović, Mustafa Čaprić, Ramo Čobović, Bajram Sukali, Alil Palović, Hadžija Kurmemović, Ramadan Duraković, Jaho Seferović, Bajram Čobović, Tair Seferović, Redžep Sukali, Cafo Čaprić, Redžep Čaprić, Dano Palović i Dulo Pelinković po 4 K, težaci Omer Duraković, Šaban Sukali, Alil Sukali, Islam Kulali i Rešit Kulali.
Ukupna svota gore navedenih općina kapetanije mrkojevičke iznaša 774.40 K.
(Cetinjske Novine, 15. listopada 1916, prilog ,,Cetinjskih Novina“ broj 18)
3
PARTIJSKA ORGANIZACIJA
MRKOJEVIĆI
11-VI-1946 god.
Drugarskom SRESKOM KOMITETU KPJ
BAR
Dragi drugovi šaljemo Vam izvještaj redovno radnog sastanka Partijske organizacije u Mrkojeviće održanog dan 26-V- 1946 god. sa sledećim dnevnim redom:
- Politička situacije
- organizaciono Pitanje i izvještaj po sektorima.
- Eventualije.
Što se tiče političke situacija na terenu na jedinice. može se reći da nije najbolja. Reakcija je uzela šireg maha Tako da je jedan dio naroda ubijedila da sujma u današnje stanje. Glavni inicijatori svega toga jesu članovi Mjesnog izvršnog odbora Pečurice. Oni su povezani sa reakcijom u Ulcinju. Nije isključivo da imaju veze i sa škriparima. Poznato je da iz Mrkojevića ima dva dezertera koji su još prošle godine utekli s vronta a to su Seferović Suljo iz sela Grdovića i Žuđelović Braim iz Pečurica – Komina. Kako smo dočuli prvi je zet Dapčević Mahmuta člana pljenuma narodne vlasti i kako pomenuti diza liti sa stokom u planinu on ih izdržava. Prema dovivenim podatcima grupa šrkipara koji sačinjavaju Asan Dani, Derviš Omerbašić, Ćazim Averić nalazise u blizini sela Dabezića na teritoriji bivše opštine Vladimirske u Medjureče. prema obaveštenju Adema Omeralovića iz Dabezića škripari kolju narodu stoku kroz planinu, a pojedini njihovi sipatizeri govore da to zverke čine.
Izvršni odbor narodne vlasti u Mrkojevićima kao i većina članova plenuma ne liče na narodnu vlast koja odgovara današnjici. u očima masa drugo govore a preko pojedina. uticajnih ljudi a neprijatelja današnjice razbijaju Antifašističke organizacije pogotovo Narodnu Omladinu.
Isti je slučaj sa Narodnim vrontom i isti ljudi su i u njemu kao i u Narodnu vlast. Front ne prestavlja političku organizaciju koja bi okupila sve Antifašističke organizacije i pošli ka obnovi, već je i u njemu Alija Spahić jedino lice, koji kao diktator istupa prema narodu.
Partijska organizacija u Mrkojevićima ima 18 članova, od kojih su dvije ženske, socijalno sastav 2 intelektualca i 16 zemljoradnika. Kandidata imamo jednog. Disciplina kod partijaca nije kod svih na visokom stupnju, izuzimaju se od ovoga Partijci iz Dobre Vode, dok pojedini Partijci iz ostalih sela ne dolaze ni na radne sastanke a kamoli da izvrše neki zadatak. Ideološko-Politički nivo kod njih je na niskom stupnju, odgovornosti nemaju, niti samo inicijative. Slabi autoritet imaju u Narodu jer su raskrinkani od članova narodne vlasti i ofirani kao špijuni, tako da ima pojedinih koje svoji domaći ne volje a kamoli narod, narod ni ne govori snjima već se na svakom susretu uklanjaju od pojedinih Partijaca. Članarinu platili su za maj i juni koja Vam je upućena juče.
Rad po A. F. Ž. u Dobroj Vodi može se reći da donekle zadovoljava dočim po ostalim selima vrlo slabo, ne posjećuju seoske konferencije, žene, jedina mogućnost pojedinačni razgovori ili po manjim grupama po zaseocima. Mjesni odbor AFŽ-ea još nije konstituisan, bazirajući se na novu pregurupaciju odbora, odnosno sela.
SKOJ-evski aktivi nijesu po svim selima jednako angažovani, najbolji je aktiv u selu Dobroj Vodi za kojeg se može reći da je pravo rukovodstvo omladine, glavni nedostaci kod svih aktiva je slaba teoretska izgradnja što im mnogo ometa prafilan razvoj. Omladina je donekle aktivna, održana je omladinska konferencija koja nije u dovoljoj mjeri posjećena.
Po Agit-propu, dopisa za novine nije bilo, u zadatcima je bilo da se populariše zbor birača u Pečuricama i za dopunu starog mjesnog odbora.
Sindikalnih podružnica ili platiša na ovom terenu nema.
Idući radni redovni sastanak održaćemo kod meni u Dobroj Vodi dana 14-VI-1946 god. u 3 sata posle podne.
Smrt Fašizmu – Sloboda Narodu.
sekretar,
Krsto Nikočević
(Državni arhiv Crne Gore, Arhivski odsjek za istoriju radničkog pokreta, Sreski komitet Komunističke partije Jugoslavije-Bar, k. 2, 1946, II/138)
4
Analfabetski tečaj muslimanki u selu Pečuricama
Bar, 4. decembar
Početkom nove kampanje protiv nepismenosti oformljen je i otpočeo sa radom analfabetski tečaj muslimanki u selu Pečuricama (Srez barski). Tečaj pohađaju 10 muslimanki pretežno žene starije od 30 god. One pored svog domaćeg posla i ostalih radova, postižu vrlodobre rezultate, tako da su do 15 novembra savladale nekoliko slova.
Dana 27 novembra, prolazeći kroz selo Pečurice zašarenilo se školsko dvorište od šarenih nošnji muslimanki. U 4 sata poslije podne počeo je sa radom analfabetski tečaj žena. I u roku od 10 minuta sve su na okupu, među posljednjim i Ćamila Bećirović, žena svojih 35 godina starosti. – »Jesam li se opozinla«, to je bila prva riječ, izlažući potom opravdajuće razloge. Znači da se osjećala odgovorna pred svojim ličnim obavezama. I zaista ona je svoj zadatak shvatila kao ličnu obavezu, a to se vidi iz toga što je Ćamila savladala najviše slova na tečaju.
Bogdan Perić
(Pobjeda, 6. decembar 1947, str. 2)
5
ŠKOLA U MRKOJEVIĆIMA
Na padinama Lisinja koje se blago spuštaju ka moru, prostrli se Mrkojevići. Na puškomet od seoskih kuća, buče i pjene se morski talasi, pa ipak ovi ljudi nemaju ni trunke primorskog mentaliteta. More nema baš nikakvog uticaja na način njihovog života. Čas se rijetko ko odluči da se u njemu osvježi tokom ljetnjih žega.
Ako se uporedi kulturni nivo ovih seljaka i onih iz Boke Kotorske uočiće se velika razlika. To je svakako zbog viševjekovnog vladanja turskog režima, koji je ovdje ostavio svoje tragove. Hodžama nije išlo u račun da ih nauka razgoliti u njihovom površnom obmanjivanju masa. Alija Spahić, pretsjednik Mrkojevićke opštine, kaže:
– Moj otac je bio hodža. On je prebjegao iz Crne Gore u ovaj kraj, koji je onda bio pod turskom vlašću, samo radi toga da me ne bi školovao.
Čudno je da i danas skoro svi Mrkojevići imaju isto takav stav u odnosu na školovanje svoje djece. Obavezno školovanje djece nije im draže od vojne obaveze. Roditelji ih šalju u školu mahom zbog straha da ih opština ne kazni, dok je malo onih koji osjećaju potrebu da im dijete nešto nauči. Oni koji nerado šalju djecu u školu obično se povode za korišću koju imaju od njih u radu u kući ili van nje, jer godine koje djeca provode tamo najpogodnije su da u kući preuzmu lakše poslove. Nije ni čudo što se tako odnose prema školi jer do sada se niko nije školovao iz njihove sredine pa se nijesu praktično uvjerili kakvu korist ima čovjek od školovanja.
Prije tri godine Mrkojevići su dobili osmogodišnju školu. Umjesto da se raduju tome, seljaci su zauzeli čak protivan stav, gledajući na nju kao ustanovu koja će im punih osam godina odvojiti djecu od domaćih poslova. Ovaj stav roditelja naročito se ispoljava u odnosu na žensku djecu koju jedva školuju prve četiri godine i više ih nikako ne šalju. Običaji, zadržani još iz turskih vremena, ne dozvoljavaju ni danas da se djevojke pojavljuju na javnim mjestima, akamoli da idu redovno u školu. Jedino je pretsjednik opštine prekršio ovaj običaj i dao svoju ćerku u osmogodišnju školu.
Prisustvovao sam jednom roditeljskom sastanku. U niskim klupama zgurile se krupne brkajlije i pažljivo slušaju nastavnike. Na dnevnom redu je neuredno slanje djece u školu. Učitelj Andrija Jovović pokušava da im rasvijetli neka pitanja o kojima su oni svakako malo razmišljali i vodili računa.
– Vi treba da budete zahvalni državi što vam je otvorila ovu školu, – kaže Andrija. – Ima primjera da su seljaci tražili da im se podigne škola a ponekad je i sami podizali o svom trošku. A vi nećete da radite ni ono što je u vašem interesu – da redovno šaljete djecu u školu. Svi vi znate da škola omogućava lakši i pristojniji život jer je i za rad na selu potrebno više znanja nego što se to do sada znalo. Vaša zemlja koju obrađujete nedovoljna je da vas ishrani i mnogi odlaze na rad kod pojedinih preduzeća ili na javne radove. Zašto se vaša djeca ne bi školovala i na taj način obezbijedila sebi hljeb?
Roditelji potvrdno mašu glavama i rekao bi čovjek da će otsad sve ići kako se samo poželjeti može. Ali tu su se mahom okupili oni roditelji koji redovno šalju svoju djecu, a oni zbog kojih je sastanak sazvan nijesu prisutni.
Upravnik škole Mićo Vučinić poziva jednog učenika, a ovaj, kao da će pohvalu da primi, ponosno izlazi pred njega.
– Zašto ti ne dolaziš u školu? – pita ga upravnik.
– Ne pušta me otac, – spremno odgovara dječak.
– A zašto ti otac nije došao na sastanak?
– Ima posla.
Upravnik nemoćno širi ruke. Šta se tu može učiniti kad takvi roditelji neće ni da dođu u školu da se zainteresuju za svoje dijete nego čak i na ulici izbjegavaju susret sa učiteljima. Pretsjednik opštine objašnjava mi slučaj tog dječaka:
– Jednom sam se interesovao u Upravi škole koja djeca ne pohađaju redovno nastavu da bih kaznio njihove roditelje. Odmah sjutradan ovaj dječak počeo je redovno da dolazi. Ja nijesam htio da ih kažnjavam jer znam da teško dolaze do novaca. Poslije nekoliko dana učenik je ponovo napustio nastavu i posljednjih dana opet je počeo da dolazi, jer mu je vjerovatno otac doznao da sam otkucao rješenja o kažnjavanju.
Kad su pročitane ocjene jednog od najboljih đaka, doznao sam na koji je način on upisan u školu. Njegov otac, hodža iz Dobre Vode, nije nikako mogao da se pomiri s tim da njegov sin uči. Upisao ga je tek onda kada je vidio da se nema kud i tom prilikom je, kažu, plakao. Plašio se da će mu sin, izučavajući nauku, uvidjeti besmislenost religije odbaciti je kao nepotrebnu.
Dvije porodice iz Kunja učinile su izuzetak od ove opšte zavjere protiv škole i poslale dva đaka da uče gimnaziju u Baru. Jedan od njih, Jusuf Fazličić, veoma je skroman i bistar mladić. Mrkojevići se ponose njime jer je on prvi koji je iz njihove sredine pošao da produži školovanje.
Mrkojevići se po mnogo čemu razlikuju od okolnih sela. Jezik kojim se služe specifičan je i pretstavlja oazu jedne vrste ekavštine, dok sva druga sela govore jekavski. Mnogi filolozi izučavali su ovu neobičnu pojavu. Na primjer riječ lijepo oni izgovaraju lejpo. Osim ovoga za razliku od ostalih muslimanskih sela, Mrkojevići se uopšte ne služe šiptarskim jezikom.
Ovo selo je poslednje primilo islamsku vjeru od svih sela između Bara i Ulcinja. Još danas su se očuvale mnoge priče iz tog vremena. Prema predanju narod je vrlo teško prelazio u muslimansku vjeru. Novosagrađena džamija je u početku zjapila prazna. Hodža se našao u nevolji i odlučio da za poturčenje Srba iskoristi glad, koja je tada vladala. On počne praviti gozbe u džamiji. Pa opet su gladni seljaci radije išli u crkvu. Pop je iz obijesti zvao hodžu: ,,O, hodža, dolaze li ti vjernici?“ Ali glad je učinila svoje i džamija se počela puniti na račun crkve..Tada je zadovoljani hodža pozvao popa i postavio mu ono isto pitanje.
Kažu da je poslednji zadržao svoju vjeru neki Kolica Nikov. Baš u to vrijeme podizala se jedna džamija za koju su seljaci donosili građu. Pa i Kolica Nikov je donio jednu neotesanu rozgu za krov sa riječima:
– Možda će neki moj potomak prići Alahu, pa neka i za njega bude mjesta u ovoj džamiji. A ja – neću!
Džamija je do danas očuvana, a neotesana rozga pod krovom govori o istinitosti ove priče. Na terenu Mrkojevića postoje tragovi dvadeset sedam crkava. Jednu od njih, crkvu svetog Ilije, poturčeni Mrkojevići su sami održali kao spomen na pretke… Do prije nekoliko godina neki su čak potajno ložili badnjake. O svemu ovome pričao mi je Mujo Asović i još neki starci koji odlično poznaju istoriju ovoga kraja. Oni i danas u sjećanju pamte dinastije koje su vladale prije najezde Turaka, čiji su dvorovi bili u Mrkojevićima.
Gostoprimstvo je vrlina dobrog dijela našeg naroda, a naročito je došlo do izražaja baš u Mrkojevićima. Stranac će osjetiti da njegovo prisustvo pričinjava zadovoljstvo svim ukućanima. Svako dijete ako sretne stranca na putu ili gdje bilo reći će mu ,,Bujrum“, što je znak da mu nudi gostoprimstvo. To nije samo formalna učtivost, već stvarna želja da se gost lijepo dočeka.
Kroz vječitu borbu za zaostalošću i siromaštvom, svi seljaci Mrkojevića srasli su u složnu zajednicu. I najsiromašnijem nije problem da uzore livadu, izgradi kuću ili ma šta drugo. Ako hoće makar i livadu da nađubri seljak će sazvati mobu, ili kako je oni nazivaju ,,molbu“. Svako takav poziv smatra za obavezu, iako za sav rad neće dobiti ništa sem ručka. Onaj koji ima volove, zna da su oni njegovi koliko i svakog drugog seljaka. Drugi su čak u boljem položaju, jer ne moraju da ih hrane. Pa i mlinovi su im zajednički.
Mrkojevići žive onako kako su živjeli prije nekoliko vjekova. Dah dvadesetog vijeka još nije stigao do njih. Dalekovod samo presijeca njhova polja ali se njhove čađave kuće i dalje osvijetljavaju bištucima i kandilima. Može se reći da su škole novina u njhovom životu. Oni još nijesu shvatili potrebu kulturnog uzdizanja, te škole smatraju za nepotrebno dangubljenje. Sada, kada su se jedva privikli da svoju djecu šalju u osnovnu školu, obavezno osmogodišnje školovanje ponovo je uzbudilo duhove. Osmogodišnja škola u Pečuricama svakako će biti glavni nosilac kulturnog razvoja ovog kraja.
Milenko RATKOVIĆ
(Prosvjetni rad, broj 3, 1. mart 1954, str. 8)
6
Problem neuškolovanosti djece sa područja mjesne zajednice ,,Mrkojevići“ (1983)
Prekidanje školovanja poslije završenog IV razreda i dalje je dosta masovna pojava. Istina takvih je sve manje, ali ih nažalost ima.
Pregledom evidencije ustanovili smo da 295 žena i muškaraca, mlađih od 30 godina nije završilo redovno osnovnu osmogodišnju školu. Ova cifra se uvećava za još 16 učenica koje sada ne pohađaju starije razrede osnovne škole.
Školovanje je prekinulo:
Poslije III razreda…………………………………………………..11 učenika
IV ,, ……………………………………………………………………14 ,,
V ,, 30 muškaraca, 135 ženskih, svega………………….165 ,,
VI ,, 14 ,, 16 ,, ,, ………………….. 30 ,,
VII ,, 26 ,, 20 ,, ,, ……………………46 ,,
VIII ,, 23 ,, 6 ,, ,,………………………29 ,,
Vanrednim polaganjem od ovih osnovnu školu je završilo 88 kandidata i to 60 muškaraca i 28 žena.
Sva četiri razreda /V-VIII/ polagalo je 13 muškaraca i 10 žena.
VI, VII i VIII položilo je 7 muškaraca i 6 žena.
VII i VIII razred položilo je 19 muškaraca i 7 žena i
samo VIII razred položilo je 21 muškarac i 5 žena.
Bez završene osnovne osmogodišnje škole ostalo je 207 mladih ljudi i žena. Njima će sigurno priključiti i ovih 16 djevojčica koje sada ne pohađaju nastavu, jer nema ni najmanjeg znaka da će se neki roditelj osvijestiti i odobrovoljiti da dijete pošalje u školu. Tim više sumnjamo što se u izricanju kazni zakonske odredbe ne primjenjuju strogo i na vrijeme. Škola je u roku od 15 dana podnijela prijave, a Sud još nije izrekao kazne iako je prošlo skoro 4 mjeseca. Nije se još desilo da je Sud obavijestio školu da je nekoga roditelja kaznio i koliko. Po novom Zakonu o osnovnom vaspitanju i obrazovanju kazne su od 4.000,oo do 20.000,oo dinara.
Savjest pojedinih roditelja mogla bi da probudi samo stroga kazna. Ovih 28 djevojaka i žena koje su vanredno polagale i onih 23 drugih koje su nešto starije nijesu ni opomena ni primjer ovim roditeljima da je osnovna osmogodišnja škola neophodna u životu kako muškarcima tako i ženama.
Vanrednim polaganjem osmogodišnju školu završilo je 240 muškaraca i žena i to:
Jedan razred polagalo je i položilo 59 kandidata – 472 ispita
dva razreda polagalo je i položilo 60 kandidata – 960 ispita
tri razreda polagalo je i položilo 39 kandidata – 936 ispita
četiri razreda polagalo je i položilo 79 kandidata – 2528 ispita
šest razreda polagalo je i položilo 3 kandidata – 144 ispita.
S v e g a 240 kandidata – 5040 ispita
Za polaganje prijavilo se još 38 kandidata, pokušali su da polažu pa kad nijesu uspjeli odustali su.
Na vanredno završavanje osnovne osmogodišnje škole ljudi mnogo polažu. To su oni kojima nije stalo do znanja već samo do svjedočanstva. Kad to traže 40-to i 50-to godišnjaci da bi se održali u radnom odnosu, to i može da se shvati, ali kad to čine 20-to godišnjaci, to je teško prihvatiti kao razuman zahtjev, tim prije što bez znanja dolaze na ispite. Što oni nijesu redovno završili, istina, nijesu oni krivi nego njihovi roditelji, a to što će oni za kratko vrijeme steći svjedočanstvo osnovne škole krivi smo mi u školi i nastojanje društva da se po svaku cijenu omogući ljudima da završe osmogodišnju školu, pa makar i bez znanja.
Mi smo svjesni kakvu grešku činimo kad dvije rođene sestre: jedna pohađa nastavu četiri godine po 210 dana, a druga dođe u dva ispitna roka po dva dana i obijema dajemo svjedočanstvo o završenoj osnovnoj školi.
Razlika u ovim svjedočanstvima, koja se znanjem mjeri, je neuporediva, ali oni koji odlučuju na koji će način njihovo dijete, kad odraste, steći svjedočanstvo, oni to ne razumiju niti im je do toga stalo. Razliku u svjedočanstvima ne prave ni oni koji ih primaju u radni odnos što je još najgore. Kako sad stati na put ovoj nezdravoj pojavi?! Ako škola uvede objektivni kriterijum u ocjenjivanju znanja, biće izuzetak među ostalim školama, jer ni 5% kandidata neće položiti razred za koji se prijavilo, past će teških riječi na račun naše savjesti i spremnosti da ljudima pomognemo, a ako ovako nastavimo naposrednim primjerima govorimo da se osmogodišnja škola može na ovaj način završi kad pojedincu zatreba, pa zašto da se neko muči četiri godine.
Ovoj pojavi ide na ruku i besplatno polaganje. Od 1966. godine nastavnici ove škole besplatno su obavili 5040. ispita.
(Državni arhiv Crne Gore, Arhivski odsjek Bar, Opštinski komitet Saveza komunista Bar, k. 7, bez broja)
7
Zapisnik sastanka OO SK Pečurice održanog 29. 01. 1987. početak 16 sati
Od 49 članova sastanku prisustvuje 34, 5 je opravdano odsutno, a 9 je oslobođeno redovnog prisustva sastancima
Prijedlog za dnevni red:
- Razmatranje programa aktivnosti na sprovođenju neposrednih zadataka u organizaciji SK u opštini Bar
- Informacija o osnovnim karakteristikama idejno-političkog stanja u društvu i SKJ i o nastupanju građanske desnice i drugih antisocijalističkih snaga
- Razmatranje ocjena i stavova o osnovnim karakteristikama aktuelne političko-pezbjedonosne situacije u SR Crnoj Gori kao i u opštini Bar
- Izvještaj o izvršavanju statutarnih obaveza članova OO SK Pečurice i njihova idejno-politička aktivnost.
- Pitanja iz tekućeg rada.
Dnevni red je usvojen bez izmjena i dopuna.
Prva tačka
Po prvoj tački prisutne članove je informisao sekretar OO SK. Materijal je pročitan.
Pošto nije bilo primjedbi OO SK je donijela sljedeći
Zaključak
- Usvaja se predlog aktivnosti
Druga tačka
Materijal po ovoj tački je pročitao Hasan Nikezić član OO SK.
Nakon pročitanog materijala dat je prijedlog da se sasluša i materijal iz treće tačke pa da se onda diskutuje.
Treća tačka
Materijal po ovoj tački je pročitao sekretar OO SK Ćazim Nikezić.
Poslije pročitanih materijala sekretar OO SK je dao i izvještaj o aktuelno-političkoj-bezbjedonosnoj situaciji u opštini Bar. Istaknuto je da je situacija dobra. Nije bilo posebnih ekcesa. Vidno je pojačano djelovanje vjerskih zajednica kao i djelovanje albanskih iredentista.
Nakon ove kratke informacije materijali su dati na diskusiju.
Sekretar OO SK Ćazim Nikezić je istakao da prvo moramo kao komunisti poći od svoje sredine na sagledavanju problema. Druge snage su onoliko jake koliko smo mi slabi. Moramo razbijati sve ono što koči dalji razvitak socijalističkih društvenih odnosa i samoupravljanju. Moramo se boriti za dosljedno sprovođenje odluka AVNOJ-a i bratstvo i jedinstvo ali u punom značenju te riječi.
Petokolonašima moramo pokazati put da bolje vide i da bolje otvore oči i da vide da se nijedna zemlja za tako kratak period poslije rata nije toliko izgradila i toliko modernizovala. Moraju da shvate da je to učinjeno pod vodjstvom SKJ.
Manje će imati prostora da onda kritikuju marksizam kao teoriju da kažu da da je radnički pokret u bezizlaznom stanju.
Činjenica je da nam je Kosovo svima rak rana. Ali moramo vjerovati komunistima koji tamo rade i djeluju. Teško je probleme koji su se godinama gomilali za kratko vrijeme riješiti. Moramo shvatiti, mnogi od nas, da smo humano društvo.
U reformu školstva se pošlo ranije no što je privreda to mogla da prihvati. Škole smo danas sveli na institucije gdje će se doći samo po znanje a vaspitni cilj smo po sve izbacili. Smatram da malo više slobodnijih razgovora i vremena za druženje ne bi bilo na odmet.
Nažalost i nezavidna situacija prosvjetnih radnika ovakvom stanju ide na ruku.
Kod mnogih članova SKJ je vidna i opozicija i ravnodušnost. Prisutna je i teza da nije bitno kako doći do cilja već da se samo dođe.
Mi se moramo boriti za otvoreni dijalog i za borbu mišljenja. Ali, mora se i znati sakim se može imati polenike. Sa neprijateljima ovog društva nema dijaloga.
Danas je veliki raskorak između želja i mogućnosti, a što i mlade tako usmjerava i pravi raslojavanje u društvu.
Odlučnom idejnom akcijom i odstranjivanjem iz redova SKJ svih onih članovakoji svojim ponašanjem i kršenjem moralnih i Statutarnih normi podrivaju njegov ugled i kočnica su djelotvornih akcija. Na taj način ćemo samo ojačati svoje redove, biti jedinstveniji i efikasniji u svim akcijama.
Sait Djurović, član OO SK, Mislim da informacija nike konkretna. Treba davati konkretne akcije. Događaji u ljubljuani i Sarajevu su zabrinjavajući, jer ukidanje Titove štafete značilo bi i odbacivanje njegovog puta.
Nije dovoljno reći da se komunisti moraju boriti, već oni se moraju i izboriti.
Dimitrije Pavlović, član OO SK, Materijal je jako opširan za jedan sastanak. Smatram da Republički materijal je morao biti konkretniji. Moralo se tretirati u njemu svaka opština po naosob. Iz toga bi proizašlo i da svaka opština ponaosob tretira svaku OO SK. Moramo razdvojiti vjersko i vjeru kao politiku. Mora se znati šta je za dijalog. Sa onima koji nose kukaste krstove nema dijaloga. Komunisti moraju poći u konkretne akcije a ne da se ssve svodi samo na zapisnike.
Muharem Muratović, član OO SK, Smatra da nije dat očekivani odgovor.
Branko Mitrović, član OO SK, Moramo biti konkretniji. A to moramo mi iz OO SK početi pa svi nadalje i na svim nivoima.
Pošto nije bilo više diskusije po ovim tačkama OO SK je donijela sljedeću
O d l u k u
- Usvaja se informacija
- Usvajaju se ocjene i stavovi
Četvrta tačka
Informaciju po ovoj tački je podnio sekretar OO SK.
On je istakao da je prisustvo sastancima i plaćanje članarine neredovno. Ako neko smatra da samo zbog članarine treba ili ne treba da bude u SKJ onda taj bolje neka izadje. Kao komunisti mise prije svega trebamo ogledati u svojim organizacijama i drugim samoupravnim strukturama u mjesnoj zajednici. Moramo već jednom vidjeti kako nam rade delegacije i naši delegati. Mnogo od njih su članovi ove OO SK.
Moramo već jednom stati na put neredovnom odazivanju na sastanke. Sastanci su mjesto za dogovor. Na njima trebaju da proisteknu konkretne aktivnosti a ne da mnoge akcije teku stihijskim. Moramo se osloboditi onih članova koji su zalutali u SKJ ili koji su samo da bi riješili neke svoje ciljeve pristupili članstvu SKJ. Moramo da shvatimo da za neriješene probleme na nivou mjesne zajednice neće biti niko drugi kriv do mi komunisti.
olsije ovoga za riječ se javi Sulejman Šabović. On je istakao da se aktivnost člana SKJ ne treba mjeriti samo redovnim plačanjem članarine ili prisustva sastancim već sagledati njegovu aktivnost djelovanja u okviru drugih DPO i delegacija.
Ćazim Nikezić, sekretar OO SK, predlaže da se za sljedeći sastanak posvijeti podrobnija analiza svakog člana OO SK i njegova aktivnost u okviru drugih DPO i delegacija. Svaki član koji nije prisustvovao današnjem sastanku treba da to i da u svojoj pismenoj izjavi. Jer, malo se kada desilo da nam je više od 35 članova prisutno sastanku.
Poslije ovoga OO SK je donijela sljedeći
Zaključak:
- Sačiniti još podrobniju analizu a svakom članu OO SK, a posebno onih koji su delegati. U tom cilju je ovlastila Sekretarijat OO SK koji treba da izadje i sa konkretnim prijedlozima.
Peta tačka
Informaciju o aktivnostima na nivou mjesne zajednice kao i o zadnjem sastanku skupštine mjesne zajednice i njenim odlukama dao je Ćazim Nikezić, sekretar OO SK. On je članove upoznao šta se radi na snabdjevanju vodom centra mjesne zajednice, o rekonstrukciji nisko naponskih mreža i aktivnostima na rješavanju društvenih prostorija te izbora sekretara mjesne zajednice.
Pošto više nije bilo diskusije sastanak je za vršio sa radom u 18. 30 sati.
Zapisničar Sekretar OO SK Pečurice
Mirko Durutović Ćazim Nikezić
(Državni arhiv Crne Gore, Arhivski odsjek Bar, Opštinski komitet Saveza komunista Bar, k. 17, 29. 01. 1987)
[1] Tako se, po živom predanju, zvao izvor i mjesto koje se danas zove Pečurice. Ivan-beg je dao ograditi česmu Studenicu od tesanog kamenja, i ta je građa i naziv donedavno postojala. Danas je ta česma prezidana, ne zna se usljed čega, i na građi je turski natpis, a Studenac i mjesto nose naziv Pečurice. „Željeti je, da se opet ovdje oživi spomen toga zeckoga Velikana.“
