Leković: Crnogorska zastava vijori se u kući mog oca

Izvor: Štampani časopis “Glas Mrkojevića” br. 5 

INTERVJU: Edina Leković, novinarka i aktivistkinja iz Kalifornije

Autor: Samira Seferović-Krpuljević

– Zaista mi je čast što imam mogućnost da dam intervju za „Glas Mrkojevića“, jer sam ponosna što sam dio svoje porodice i što sam povezana sa Mrkojevićima. Moji roditelji su napustili Jugoslaviju 1970. godine. Nakon što su se vjenčali, oni su puno radili. Pokušavali su da zarade i vrate se u svoj zavičaj. Prvo su otišli u Beč. Tamo su živjeli osam godina. Otac je bio zavarivač, a mama je čistila poslovne zgrade. Živjeli su u malom stanu i gledali da uštede što je više moguće novca. Moja sestra i ja smo rođene u Beču u razmaku od godinu dana. Sestra je rođena 1976. godine, a ja 1977. 

Moji roditelji su aplicirali za vizu za SAD gdje su već bila njihova braća i sestre. Mamin stariji brat se već bio preselio u Njujork, a zatim je otišao u u Kaliforniju. Brat mog oca se takođe preselio u Njujork. Oni su ponudili mojim roditeljima pomoć kako bi i oni prešli da žive tamo. Tada su se moji roditelji prijavili za vizu za SAD i za Australiju. Zbog porodične veze, naravno, viza za Ameriku bila je presudna. Tako su se prvo preselili u Njujork u junu 1978. godine. U Njujorku su živjeli šest mjeseci. Mom ocu se tamo nije dopalo. Hladno vrijeme, snijeg i način života tzv. brzog življenja i rad natjerali su ih da idu dalje. Moj otac je imao povredu leđa kada je bio zavarivač u Austriji, pa je imao operaciju. I tako mu je hladno vrijeme uvijek stvaralo probleme. Kada bi razgovarali sa maminim bratom u Kaliforniji, on bi ih nagovarao da se presele tamo, jer je klima ista kao u Baru. Dakle, vrijeme u Baru, more, obale, taj osjećaj da živiš blizu vode, čak i osjećaj okolnih brda i način kako ljudi žive sa svim primorskim detaljima života privukli su moje na taj korak. Moj otac je rekao da je u redu, ako je kao na našem području, onda ćemo i pokušati. I tako su iskoristili još jednu veliku šansu i preselili se 1978. godine u Kaliforniju. Odmah su se oduševili klimom, a oduševila ih je i činjenica da su opet imali porodicu koja im je pomogla. Pošto su uštedjeli novac, mogli su da kupe kuću u roku od dvije godine. Otac je ponovo radio kao zavarivač, a mama nije radila u to vrijeme. Ostala je kod kuće i brinula se o nama. Uglavnom, pala je odluka da se više ne vraćaju natrag u Crnu Goru. Rekli su tada: „Ovo je sada naš dom!“ No, uvijek su nam govorili da su naši korijeni u Mrkojevićima i da su naši korijeni u Baru“ – započela je svoju priču naša sagovornica Edina Leković.

 

Kada sam posjetila tvog oca u njegovoj kući, iznenadila me je ogromna zastava Crne Gore koja je bila okačena na zidu. Primijetila sam i neke druge predmete koji su očigledno bili iz zemlje njegovog porijekla. Što svi ti predmeti i zastava znače tvom ocu?

 

– Zastava za mog oca znači njegov dom. To znači porodica, a znači i neku vrstu ponosa i časti. Znate, on je čovjek koji je odlučio da napusti svoju zemlju da bi stvorio bolje uslove za život. Roditelji su nam uvijek govorili da su otišli ne zato što su htjeli, već zato što nisu vidjeli drugi način da mi, njihova djeca, imamo drugačiji život od njih. I tako su se žrtvovali, preselili su se u Austriju. Nisu poznavali Austriju niti su znali jezik. Nakon toga su se preselili u SAD. Nisu znali ni engleski. Moj otac je tada, čini mi se, imao blizu 40 godina, tačnije 38, a mama je imala 27.

 

Dakle, da se vratimo na moje pitanje. Znači, ta zastava je simbol koji označava nesto najbitnije za tvog oca. Zanima li se za dešavanja u Crnoj Gori, koliko često ide tamo? Koliko često si ti išla tamo?

– Da, Crna Gora je njegovo srce i njegov dom, čak i više nego što je to bilo za moju mamu. Iako oni tada sebi nisu mogli priuštiti da nas odvedu na duže vrijeme u Crnu Goru, značila im je Crna Gora puno. Čekali bi i čekali da se obrazujemo, uradili su sve kako bismo se mi školovale i obrazovale. No, Mrkojevići su uvijek bili dio naše porodične priče. Razgovarali smo i sa ljudima iz svog kraja. Kako smo odrastale, moja sestra i ja počele smo sve više da govorimo engleski jezik. Što se zastave tiče, ona nije bila u kući do, možda, ne znam, prije 15 godina ili tako nekako. Prije toga je u našoj kući bila okačena Titova slika.

Znači li to da je zastava okačena kada je Crna Gora povratila nezavisnost?

– Da, upravo tako. Za njega je tada Jugoslavija bila sve, a u toj Jugoslaviji su Mrkojevići bili dom. Kada je Crna Gora postala nezavisna njegov identitet mu je postao još jasniji i mogao se poistovjetiti s tim, pogotovo kad je Crna Gora izašla iz zajednice sa Srbijom. Sada je Crna Gora svoja, mala, ali ponosna, i zastava za mog oca to simbolizuje – dom i ponos. Vidjela si vjerovatno i tepih, odnosno tapiseriju na zidu koja je tu već dugo vremena. Vjerovatno si primijetila da su zidovi kuće bijeli. Dok sam odrastala to me je iritiralo, jer su zidovi uvijek bili samo bijeli i klasični. I vidjela si, moja mama je izabrala lijepe, elegantne zavjese. No, onda kada su na zid stavili i zastavu i tepih, tj. mrkovski ćilim jakih boja, što je bila ideja mog oca, promijenio se unutrašnji izgled kuće.

Ćilim ima puno boja. To su pruge i svaka od boja ima život u sebi. To je jedinstveno. Te boje su donijele novi sjaj, jer je inače sve uvijek bilo bijelo, čisto i svijetlo. Moj otac bi nakon svakog odlaska za Crnu Goru donio ponešto iz Mrkojevića što bi ga podsjetilo na svoj kraj. Vidjela si da ima samo nekoliko stvari na zidovima. Postoje slike iz Meke i Medine i velikih džamija tamo. Naš vjerski identitet je došao od njegovog oca koji je studirao u Turskoj. Kada bih odlazila u roditeljsku kuću viđala sam stvari koje on sakuplja. Mislim da je to način da iskaže svoje emocije i da se „poveže“ sa svojim sjećanjima. Znaš, kad ljudi odu u penziju, imaju više vremena za razmišljanje. Moj otac nam sada stalno govori da nikada nije imao vremena da razmišlja dok je puno radio. Sada puno razmišlja. Sjeća se proteklih priča iz djetinjstva i starih veza, porodice, komšija, prijatelja i rođaka. Sve to nosi u svom srcu.

Edina, prije nego što sam pripremila pitanja za ovaj intervju provjerila sam mogu li naći neke informacije o tebi na društvenim mrežama i naišla sam na mnogo intervjua koje si dala na CNN-u. Dakle, imala si vrlo respektabilan i odgovoran posao kao glasnogovornik u Muslimanskom vijeću za javne poslove iz Amerike. Koliko dugo si radila, odnosno radiš tamo? Kakav je to posao? 

– Radila sam u Muslimanskom vijeću za javne poslove cijelu deceniju, deset godina sa punim radnim vremenom, a četiri godine prije toga kao volonter. Tri godine nakon toga bila sam honorarni radnik. To nije bio samo posao, to je bio pokret. Bila je to organizacija koju su osnovala dva američka muslimana različitih godina. Jedan porijeklom iz Egipta, a drugi iračkog porijekla. Dr Mahar je bio egipatski imigrant kardiolog, briljantan um i volio je Kur’an, a drugi osnivač je bio mladić čija je porodica bila iz Iraka. Oni su radili zajedno na ostvarivanju ove organizacije kako bi stvorili javni glas za muslimane u SAD-u. Počeli su 1986. godine, radeći prvo iz džamije u Los Anđelesu. Radili su na temi zbližavanja i u oblasti međureligijskih dobrih odnosa i pokušavali da uspostave odnose u gradu i slične stvari da bi ta organizacija postala nacionalna državna organizacija. Ta organizacija, koja i sada radi, uspostavljala bi saradnju sa Bijelom kućom, što znači komunikaciju sa predsjedničkom administracijom, posebno institucijama čija politika neposredno utiče na muslimane, imigraciju, obrazovanje vjerskih sloboda.

Tema koja je često bila predmet rasprave i intervjua bila je nacionalna sigurnost. Moja specijalizacija se odnosila na medije. Kao što si rekla, bila sam glasnogovornica američkih muslimana između 2004. i 2014. godine. Dakle, to su bile najteže godine moga rada nakon terorističkih napada 9. 11. 2001. godine. Muslimani u Americi su tada bili vrlo nadgledani. Ljudi su bili sumnjičavi prema nama. Bilo je zločina iz mržnje, a mediji su stalno optuživali nas. I tako sam bila jedna od nekih pet američkih muslimana koji su se pozivali da nastupe na CNN-u ili Foxu, čak i Fox Newsu s Bilom O’Rejlijem i ovim ljudima.

Jer, svaki put kada bi se nešto loše dogodilo s muslimanima pozvali bi muslimane na TV stanicu da ih pitaju što se dogodilo, zašto se to dogodilo, što islamske dogme kažu o ovome i onome. I nekako bi se neke teme ponavljale iznova i iznova. Radila sam i na Fox Newsu često, a više od 10 godina sam davala intervjue barem jednom mjesečno. I to je ono što ljudi znaju. Radila sam puno u tom periodu svog života, ali ovi intervjui su bili vidljiva stvar i bili su vrlo važni.

Da li je slučajnost da su izabrali evropsku muslimanku za taj posao? Mislim, živiš u Americi, a korijeni su u Evropi. Dakle, američka i evropska muslimanka si u jednom. Tvoj izgled je veoma evropski, ako dozvoliš da to tako kažem. Izgledaš veoma zapadnjački. 

Ko je finansirao organizaciju gdje imaš bogato radno iskustvo?

– Organizacija je osnovana od Iračanina i egipatskog Amerikanca, a finansirali su je različiti ljudi. Dakle, oni su bili ukorijenjeni u SAD-u. Da, istina je, da krenem redom. Dakle, prije nego što sam izabrana da radim u ovim organizacijama, imala sam već iskustvo u novinarstvu. Željela sam da se bavim novinarstvom od kada sam bila dijete. Moj otac, odnosno moji roditelji, nisu nam dozvolili da puno gledamo televiziju. Dozvoljeno nam je bilo da gledamo crtane filmove vikendom, ali ono što sam smjela da gledam su bile vijesti sa njima, zato što su svake noći gledali vijesti, a moj otac se pretplatio na nedjeljne novine kada su se, još tada davno, nalazili kuponi sa kojima su se kupovale stvari na popust uz kupovinu novina. Ja sam tada učila i čitala o svijetu i o susjedstvu. Mislim da je to bio najuzbudljiviji dio mog života, kada sam bila dijete. I tako se stvorila volja i želja da postanem novinarka koja drži mikrofon pred drugim ljudima. Nakon toga sam otišla na koledž. Tada sam odlučila da stavim i nosim maramu. 

Kada sam diplomirala, nisam mogla da se zaposlim u novinarstvu jer sam nosila maramu. Bilo je to 1999. godine i nisam bila sigurna što da radim. Da li da odustanem od nošenja marame ili da odustanem od svog sna? Tada sam odlučila da sačekam godinu dana. Tako sam predavala u islamskoj školi, u istoj u koju sada idu moja djeca. Predavala sam engleski i istoriju i tu je moj mentor čuo djevojku koja podučava učenike. Uz to, bila sam šef Fakultetskih novina na UCLA, najvećih studentskih novina u zemlji. I tako su čuli za moju reputaciju i upoznali me. Imala sam tada 24 ili 25 godina. Znala sam da ne želim da budem iskorišćena. Znala sam da želim imati svoj glas i znala sam već tada da ne mogu raditi u organizaciji u kojoj će mi muškarci stalno govoriti što da radim. Međutim, upoznala sam ljude koji su poštovali moje mišljenje i moje ideje. I zato sam se odlučila da radim za njih i zajedno s njima. Ali, da li su me izabrali jer sam imala svijetlu kožu i novinarsku pozadinu? Vjerovatno je to pomoglo, ali mislim da veći izbor nije bio u tome, organizacija je izabrala mene. 

Osobe koje su bile muslimani, a koje su bile izabrane da govore na medijskim stanicama nakon 9. 11. su, kao i meni, vrlo često govorili: „Oh, govoriš tako dobro engleski!“ Pokušavala bih sve više iza kulisa i ispred scena da pričam o svom porijeklu u okviru profesionalnosti. Prvenstveno sam iznosila svoje ideje, ali sam već i tada mislila o porijeklu i Mrkojevićima i o tome što bi oni rekli. 

Kada ugledaju moje, ljudi u Americi često upitaju da li sam konvertitkinja, što bi većina ljudi pretpostavila, da sam ja neko ko je presao na islam. Ne znam. Uvijek sam se nadala da će moje porodično ime reći istinu o tome ko sam, ali nije bilo tako. Međutim, nisam se toliko brinula o tome da izgledam kao bijelkinja. To mi je bilo svejedno. No, bila sam tada jedna od rijetkih žena koje bi bile pozvane za intervjue. I tako su uvijek bili vrlo zadovoljni da vide ženu kako govori.

Da li si imala iskustvo kao i ja kada sam bila na čelu Regionalnog ureda Austrijske kooperacije za nauku, obrazovanje i kulturu sa sjedištem u Sarajevu, da odmah pomisle i kažu: „A, ti si naša – ti si iz Bosne!“

– Da. Da, apsolutno. Ali, ne, Amerikanci ne poznaju pojam Bošnjak tako jasno. Za njih su svi Bosanci.

Ja nikada nisam čula za ime Bošnjak dok nisam upoznala Bosance i Hercegovce. No, dobro. Okej, onda bi to bio neko iz Bosne ko bi pokušao da me ubijedi i nagovori da sam Bošnjakinja i da je dio mog većeg identiteta iz regije Bosne, koja je trebalo da bude Bošnjačka. Onda imamo veći identitet. Tada bih pomislila: „Oh, to je zanimljivo!“ No, moji roditelji su iz Crne Gore. Uvijek sam bila ponosna na to i uvijek sam govorila ljudima da sam iz Crne Gore. Navikla bih se da objašnjavam gdje je Crna Gora, zato što sam tako ponosna na to odakle je moja porodica došla. Kad god sam dobila priliku da budem na televiziji, vodila sam ih sa sobom i pomislila bih ponekad da me možda neki Mrkojevići gledaju. Sjećam se da su mi rekli kada sam bila u Crnoj Gori da su čuli da bih gostovala na CNN-u. Taj osjećaj ponosa, nije to ponos za mene, to bi bio ponos za nas što ljudi mogu znati da postoji mjesto odakle su moji. Čak i da nisam bila sigurna o svom stvarnom identitetu, i dalje sam znala da sam dio naroda koji pripada Crnoj Gori. I da, ponekad sam se osjećala kao da me neko uporno nagovara da se izjasnim kao Bošnjakinja, ali ja uvijek govorim da su moji korijeni iz Crne Gore. 

Možda znaš da postoji takozvana kriza identiteta u Crnoj Gori. Postoje velike rasprave o pitanjima identiteta, kako se ko zove i imenuje. Izjašnjavanje kao Srbi, Crnogorci ili Bošnjaci, Muslimani – čula si vjerovatno za sve te goleme diskusije. 

– Vrlo malo. Otac bi mi nešto malo ispričao o tome. Ne znam da li u potpunosti razumijem. Dakle, dobrodošla si da mi razjasniš sve oko tog jaza između onih koji kažu da smo Bošnjaci i onih koji kažu da smo crnogorski Muslimani. Kao što sam već spomenula, moje razumijevanje Bošnjaka je da smo mi muslimani dio veće muslimanske zajednice umjesto da smo crnogorski Muslimani. Ja nikada nisam bila u Bosni. Samo bih ponovo mogla istražiti svoj identitet, ukorijenjen u Mrkojevićima. 

Sin tvoje sestre je rekao da je snimio film o tvom ocu i o njegovim životnim stanicama. Što možeš reći o ovom filmu? Kako je došlo do ideje da napravi ovaj kratak film?

– Hvala na pitanju. Film je nastao zato što je moj nećak išao na časove filma, on je student filma i uradio je zadatak za jedan projekat pod nazivom „Moj heroj“. Morali su da naprave video o svom heroju i ispričaju svoju priču i uključe fotografije i video zapise – da iz intervjua naprave mini dokumentarac. I tako je izabrao mog oca, svog djeda, za svog heroja i odlučio je da snimi film o svom djedu. I zamolio je svoju majku, moju sestru Muniru, da umjesto njega obavi intervju na našem jeziku kako bi se u potpunosti mogao izraziti na svom maternjem jeziku. Naš jezik je bio važan za taj intervju. Tako je pala odluka da će Munira obaviti intervju sa njim u Crnoj Gori. To je bilo kada je Munira odlučila da sa svojom porodicom ode u Crnu Goru, to je bilo mislim 2019. godine, mislim da je bilo neposredno prije korona virusa. I kada su bili tamo, bili su sa bratom mog oca Mahmutom. Tada bi ih moj stric odveo u kuću u kojoj su odrasli i obišao bi sa njima porodičnu kuću i porodičnu zemlju i objasnio im kako su sagradili kuću i sve ono što je moj otac uradio, a i gdje se sve dogodilo. 

A Zaid je sakupio više intervjua i više snimaka. On je sve ovo spojio u kratku priču, prelijepi je snimak, mislim da traje 10 do 15 minuta. Prekrasan dokumentarac. I to je bio prvi put da su se mom ocu postavila neka pitanja, mislim na ovakav način. On je postao jako emotivan u tom intervjuu i počinje da priča kako je njegov život počeo u Mrkojevićima. Ispričao je kako je sada u penziji, glas mu je bio slomljen, kida se od emocija i postaje vrlo emotivan. Pričajući, vraća se u svoje djetinjstvo i svojoj kući gdje je rođen i odrastao. Kroz priču se ponovo vratio kući. Dakle, video je prekrasna kombinacija njegovog pričanja svoje priče, plus kćerka koja mu postavlja pitanja, te unuk koji je snimao njegovu priču. Moj otac je tako stidljiv, skroman i nikada nije željan pažnje, mislim da je to veliki poklon za njega. Oduvijek sam sanjala da ga intervjuišem, ali Zaid je to učinio na ljepši način nego što smo zamišljali. Nadam se da ću dobiti ovaj film i da ćemo imati priliku da ga prikažemo u Mrkojevićima, odnosno u Crnoj Gori. I nadam se da će mnoge ljude ovaj kratki film motivisati da ispričaju i svoju priču.

Što je sa dijasporom koja živi van Crne Gore? Znam da ima mnogo ljudi iz Bara koji žive uglavnom u Čikagu, ali i u Njujorku. Imate li veze s njima? Mislim, da li se sastajete, čujete li se redovno? Pričate li o situaciji u Crnoj Gori i da li postoje neki zajednički projekti ili redovni sastanci?

– Ne, mogu te prekinuti, jer postoji vrlo malo interakcije sa centrom „Rumija“ koji se nalazi u Čikagu. Dakle, mi ovdje u Kaliforniji nemamo toliko kontakata sa našim ljudima tamo. Za ovih 45–46 godina života ovdje u južnoj Kaliforniji upoznala sam vrlo malo ljudi izvan naše porodice, definitivno vrlo malo ljudi. Ljudi bi se družili vani ili po molitvenim objektima. Moji roditelji su uvijek išli u džamiju u San Dijegu, a nije bilo zajednice tipa nekih kulturnih institucija, pa su izabrali džamiju kao mjesto druženja sa drugima. Kod mene je situacija bila slična. Dok sam odrastala, nisam poznavala mnogo naših ljudi. Jedini put kad sam se susrela sa nacionalnim liderima, čak i bosansko-hercegovačkom zajednicom, bilo je u Vašingtonu i to je bilo u vrijeme kada su se događali susreti koji su bili organizovani od strane Bošnjaka i Bosanaca. Za mene je to bilo kao da sam se sastajala sa drugim ljudima, bila sam jako uzbuđena. Bila sam malo i zbunjena oko nekih pitanja i polemisanja i nisam razumjela svu dinamiku. Sastajala bih se tada sa ljudima sa raznim životnim pričama. Ja sam među njima bila američka crnogorska Muslimanka koja je do tada bila u Crnoj Gori samo jednom u životu. Oni bi mi objašnjavali kako treba da se izjasnim kao Bošnjakinja. Mi nismo imali nikakvu crnogorsku zajednicu, tako da sam se tada od te polemike udaljila i pokušavala da naučim nešto o tome na drugačiji način.

Da li pratiš ono što se dešava u Crnoj Gori?

– Ne toliko, ali moj otac prati događaje, tako da od njega dobijam informacije. 

Znači, znaš sve probleme oko puta u Mrkojevićima – čula si da se radi o vrlo lošem putu koji nikako da se popravi, odnosno krene u realizaciju tog projekta, a i mnogih drugih nedovršenih planova ili nepravde koja se čini u Mrkojevićima… Sportska dvorana u školi u Pečuricama, neriješena pitanja u ambulanti, apoteka, obdanište, kamenolom itd. 

– Da, ne znam u detalje, ali znam za frustraciju i znam da postoji most ka budućnosti. Strašno je da se o toj cesti priča toliko dugo, kritično je. Mislim, ove osnovne potrebe oko puteva i škola i stvaranje mogućnosti za ljude da ostanu u Mrkojevićima su kritična. Vidim i po svom ocu koji sve to prati koliko je frustriran načinom na koji političari rješavaju ova pitanja.

Kada planirate da idete za Crnu Goru sljedeći put? I želiš li da i svoju djecu upoznaš sa tom državom?

– Jako sam željna da moja djeca upoznaju zemlju, a i ja želim da bolje upoznam zemlju. Nadam se, Bože zdravlja, da ćemo posjetiti Crnu Goru sljedeće godine, 2024. ili 2025. Vidjećemo, ali nadam se da ću uskoro otići. Nadam se da ću otići na malo duže putovanje. Nadam se da ću otići na nekoliko sedmica i da ću moći vidjeti više zemalja u regionu. Mislim, sjećam se da smo obilazili prošlog puta i neka jezera i sjećam se da smo prošli i kroz Hrvatsku i vidjeli njenu obalu, ali želim da vidim i ostatak regiona. Dosta toga pogledam preko interneta, ali vrlo sam znatiželjna da sve to vidim u realnosti. Želim da bolje upoznam svoju zemlju. Želim sve više znati odakle su moji došli, a i moja djeca i moj suprug sve to treba da upoznaju. Moj muž je porijeklom Egipćanin. Nismo odrastali u blizini naših ljudi i bili smo usmjereni samo na našu porodicu. U svakom slučaju, moj muž ima jaku vezu sa svojom porodicom u Egiptu, mada je odrastao ovdje u Americi. Tako i moja djeca osjećaju povezanost sa Egiptom, jer se tamo odlazi. Želim da moja djeca imaju tako jaku vezu i sa Crnom Gorom i njihovom evropskom stranom. Sve što čuju od bake i djeda, od mojih roditelja, ne mogu čuti više ni od koga drugog. Ne mogu to da nauče od roditelja mog muža. Nikad nisam upoznala nekoga iz tih krajeva ovdje u Kaliforniji, tako da želim prenijeti dosta toga na svoju djecu. Želim da moja djeca budu ponosna – znam za moć, strpljenje, upornost i hrabrost koju posjeduju ljudi iz krajeva iz kojih potiču moji roditelji.

Nadam se da će do tada, dok vi dođete u posjetu Crnoj Gori, biti barem nekih konkretnije planiranih prijedloga poput filmskih projekata ili muzeja Mrkojevića ili realizacije projekta foto-arhive, ili da će se nešto slično započeti… Dakle, nadam se da će postojati i projekti kojima možda možeš pomoći savjetodavno, jer imaš veliko iskustvo. Možda imaš neke prijedloge za tamošnje ljude kako povezati takozvani zapadni svijet sa Zapadnim Balkanom.

– Mislim da bi to bilo sjajno. Dobro bi bilo to povezati sa poslom koji radim ovdje u Los Anđelesu. Trenutno radim na prikupljanju podataka i učenju više o istoriji ovdašnjih muslimana koji žive u Los Anđelesu, 10 miliona ljudi živi u ovom području Los Anđelesa koji je ogroman. Muslimani su ovdje već jako dugo, ali mi ne poznajemo svoju istoriju. A naše starješine umiru. Ljudi koji su osnovali našu zajednicu, džamije, većina njih počeli su pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih godina. Oni umiru. I ne poznajemo njihove priče. Nemamo njihove slike. I tako, ovdje intervjuišem starije ljude i slušam njihove priče na isti način na koji su Zaid, moj nećak, i moja sestra intervjuisali mog oca. Ako se to ne uradi, ovdašnja generacija neće razumjeti ništa, a da ne kažem tek njihova djeca i njihovi unuci. Preklinjem ljude, čak i ako su stidljivi i skromni, kao i moji roditelji, da ispričaju svoje priče, čak i ako se radi samo o usmenom prepričavanju ili snimcima. Jer, zamisli, jednog dana, neke generacije nakon nas će čuti taj glas i te priče. Ne smijemo dozvoliti Crnoj Gori i našem osnivačkom genu da ne podučavaju generacije, jer će sve znanje o genezi naših naroda nestati ili biti izbrisano. 

Bar ima tradiciju da pripadnici svih vjera žive zajedno u slozi, recimo da je to grad koji pomalo liči na nekadašnju Jugoslaviju u malome. Vjernici i oni koji imaju drugačije poglede žive zajedno i nema problema u tome. Nego, trenutno postoji ogroman porast islamofobije i nadam se da se trend te mržnje neće pojačati i da će situacija postati gora. Što ti misliš o spomenutoj multikulturalnosti? Može li se ta multikulturalnost uporediti između Evrope i Amerike? Što znači biti musliman tamo? Biti musliman/muslimanka u Evropi ili u Americi, je li to isto, ili, da drugačije postavim pitanje… Da li se na prvom mjestu iskazuje da ste Amerikanka/Amerikanac, pa onda muslimanka/musliman, ili na prvo mjesto ide muslimanka/musliman pa tek onda Amerikanka/Amerikanac? 

– Dva dobra pitanja. U organizaciji kojoj sam pripadala osnivač je stvorio ideju američkog muslimanskog identiteta, a ne muslimanskog Amerikanca, jer je musliman imenica, a američki je pridjev. Tačno? A za mnoge muslimane imigrante koji ne poznaju engleski tako dobro smatrali su da ih američki musliman treba tako definisati da se ne postavi imenovanje Amerikanca na prvo mjesto. To je važna stvar. Ali ideja je bila da smo muslimani. Moglo bi se reći da, kako postoji egipatski islam ili pakistanski islam, postoji i američki islam. To znači da ljudima ovdje treba biti važno da znaju nešto o porijeklu. 

A pitanje o imigraciji, ovo je nekako povezano… Za mene je glavna razlika u onome što analitičari kažu da je više od 20 godina prošlo, a promjena nema. Tako Amerika ne ispunjava nužno ideju o multikulturalnim suživotu, a mi nismo više nacija imigranata. Imigranti su glavni faktor na kojem je Amerika izgrađena. To je dio našeg nacionalnog mita, to je dio naše nacionalne priče. Ovdje nemamo očekivanja da se ljudi asimiliraju. Očekujemo da se integrišu. 

Integracija znači, bar po mom mišljenju, da održiš oba identiteta u sebi, zar ne? Da slijediš zakone i učiš o drugim kulturama i da nastojiš da ostaješ ono što jesi. Bitno je održati znatiželju prema drugim kulturama. Ne pokušavajmo jedni druge učiniti istim, ali imajmo onakav prostor življenja kakav nam je potreban. Tačno? Znači, biti Amerikanac znači da možeš biti sve što želiš?

– S aspekta religije da. Dakle, nije važno da li si Jevrej ili si katolički Amerikanac. Amerikanac je Amerikanac, zar ne? Svi smo mi Amerikanci. Odabrao si da živiš ovdje. Ne poriči da si Amerikanac kada odlučiš da živiš u Americi. To je bila njihova prvobitna poenta, jer su džamije osnovali imigranti, a učili su imigrante koji su bili iz cijelog svijeta, uključujući Bosance. Ali ne, oni više nisu bosanski muslimani, nisu pakistanski muslimani. Kada posjetim džamiju u Americi, mi smo svi američki muslimani. To nas drži zajedno. To je nešto što su pokušavali slomiti. Neki ljudi kažu da je u istoj ravni biti Amerikanac i musliman, ali je Amerikanac ono što imamo zajedničko. I tako smo svi ovdje veoma različiti, ali svi živimo zajedno i bavimo se ovim pitanjima.

To se veoma razlikuje od Evrope, jer Evropa očekuje asimilaciju. Mislim da se to posebno dešava na mjestima poput Francuske, ne mogu govoriti kako je u Crnoj Gori. Mislim da vam je poznato da se ovdje radi bolji posao po tom pitanju kako bi se osiguralo da ljudi imaju svoje vjerske prostore i vjerska prava. Ali, na mjestima kao što su Francuska i druga mjesta u Evropi, pa čak i u Austriji, ideja je da „postaneš poput nas“ ili ne pripadaš državi. I to je razlog zašto moji roditelji nisu mogli ostati u Austriji. Nisu razlozi njihovog odlaska bile samo klimatske promjene i bol u leđima. Moji roditelji, odnosno moj tata je uvijek bio taj koji je o tome više govorio. Oni bi rekli da mi nikada nećemo moći da postanemo Austrijanci. Nikad nećemo biti prihvaćeni. Ali, nekako je Amerika imala drugačiju ideju vezanu za to pitanje.

Imigranti dolaze tamo i budu prihvaćeni. Zovu te Amerikancem. Možeš dobiti čak i državljanstvo, zar ne? Sve je to regulisano. To je za mene krucijalna razlika između iskustva američkih muslimana i iskustva evropskih muslimana. Živimo u potpuno drugačijim okvirima. I opet, postoji američki neuspjeh na mnogo načina u ovom mjestu gdje je multikulturalnost pojam. Pogledajte što se dešava u našoj zemlji. To je val promjena koje se događaju. I uskoro ćemo za 20 godina biti većinska manjina u Americi, zar ne? Bijelci će biti u manjini u Americi. I zato ovo govorimo o starješinama, starješinama nadmoćnih bijelaca, onima koji su preživjeli pokret za građanska prava i vide kako njihova zemlja nestaje, poput Toma Donalda Trampa. U svakom slučaju, previše se zadržavamo na ovom pitanju. 

Napomenula sam ti ranije da je situacija u Crnoj Gori klimava. Nije sigurno kako će se sve odigrati u budućnosti. Nova Vlada je sada izabrana i formirala se nedavno. Tamo postoji – između ostalog – i veliki ruski uticaj. Dakle, misliš li da je Amerika više zainteresovana za Zapadni Balkan iz razloga što postoji taj veliki ruski upliv? Pogotovo sada svi imamo potpuno druge probleme, kao one što se dešavaju na Bliskom istoku ili u Izraelu i Palestini. Pa, misliš li da se fokus sada udaljava od Zapadnog Balkana?

– Posljednji put kada su američke administracije obraćale pažnju na taj dio svijeta bile su devedesete godine zbog rata, zbog genocida koji se tamo desio, zbog etničkih čišćenja. A onda, u poslijeratnom društvu, Amerika je još uvijek obraćala pažnju na tu regiju, zar nije? Međutim, kad se dogodio 9. 11. pažnja je potpuno krenula prema Iraku, Avganistanu, Bliskom istoku i prema prijetnji od terorizma. Ja lično ne mislim da je Zapadni Balkan ispao iz vidokruga Amerike, posebno ako se obrati pažnja na to gdje Amerika ima interesa ili gdje ima vojnu bazu. Dakle, to je moja percepcija. A obratite pažnju i gdje je naš novac, gdje su interesi i koliko se pažnje usmjerava na Izrael i Ukrajinu. No, u međuvremenu su naši ljudi u nekom čekanju što će se desiti, bore se. Ja, iskreno rečeno, ne čujem o Zapadnom Balkanu niti o Crnoj Gori u američkim medijima ništa posebno, osim ako se ne radi o nekim bitnim sportskim dešavanjima ili, zapravo, u skorije vrijeme, kada su nedavno bili izbori, negdje se to pomenulo, ali nisam uključena i, kao i većini ljudi, te vijesti su mi na margini. 

Mislim da bi Crna Gora trebalo da bude jako ponosna na ljude poput tebe, jer si ti osoba koja spada u neku vrstu patriota crnogorskog porijekla. Ali to je i sin tvoje sestre! On širi dobru priču o porijeklu…

– Da, on na neki način pravi marketing ovim malim filmom. On, da tako kažem, skreće pažnju na to područje mladim ljudima koji su na univerzitetima. Nisam sigurna da li je Crna Gora svjesna ljudi koje ima vani, koliko to znači i koliko moćna ova dijaspora može biti? Ko uopšte pokušava da kontaktira dijasporu? Da li neko pokušava da organizuje dijasporu? Crna Gora je mala zemlja, to se može posmatrati kao slabost, ali mislim da je, naprotiv, to i prilika. Lakše je raditi sve te projekte. 

Edina, želim da ti se puno zahvalim na izdvojenom vremenu i na ovom intervjuu. Nadam se da ćemo pokušati da uspostavimo mnogo više veza između ljudi iz dijaspore u Evropi izvan Crne Gore, ali ih i povezati sa dijasporom u Americi. Neko bi možda rekao da su oni tako daleko i da ih nema toliko, da su nebitni. Ali Amerikanci su, po mom mišljenju, dosta bitni, posebno za grad Bar. Ima mnogo iseljenika koji su otišli u Čikago. U Evropi ih nema toliko. Ali, mislim da, ukoliko bismo razmijenili ideje i razmišljali o zajedničkim projektima, u tome bi bilo mnogo više rezultata o nekoj dobroj priči.

– Da, tačno, zato što se na pomenutim poljima može desiti saradnja. Ja bih bila srećna da vidim kako posebno grad Bar ulaže u prepričavanje svojih priča i Mrkojeviće ne baca u zaborav, jer mislim da smo mi crnogorski Muslimani u dijaspori potpuno nevidljivi i ignorisani. I ako, kao što rekosmo, ako i ova mlađa generacija, mislim, samo gledam na društvene mreže, pravi kratke video zapise kao sto je to uradio moj nećak, to su prvi mali koraci. Samo treba postaviti te zapise na društvene mreže i svijet počinje da uči. Osjećala bih se ponosno ako bi naš grad, naše područje radilo na tome. Mrkojevići bi bili još svjesniji svog porijekla, pa bi unučad i neki naraštaji znali više, zar ne? Ta pomisao da smo možda mali može čudo da dostigne. Pogledajte gdje smo i pogledajte što možemo učiniti. Taj ponos može mnogo da uradi. Svi se danas mogu brzo povezati, a mi na neki način reprezentujemo Crnu Goru izvana. Znate, trenutno je fokus na Gazu. No, treba raditi. Razmišljajmo o mlađim generacijama, zamišljajte kolike veze se mogu uspostaviti i osjećaj pripadnosti ojačati. 

Naravno, misliš na sve to znanje koje bi se moglo prenijeti i uzajamno razmijeniti.  

– Tačno. Sve se to može dogoditi samo ako su ljudi konektovani. Mora postojati konektor. Mora postojati motorična snaga koja povezuje te ljude. To ti znaš dobro kao i ja, to počinje s dobro organizovanom zajednicom u društvenom radu i izgradnji jake organizacije. To većinom, kao što znaš, uvijek počinje s nekoliko ljudi koji guraju, guraju, guraju i pokreću druge. Čim se dobiju sredstva, mašta ljudi počinje da se budi. S moje strane je nada da se kratkim dokumentarcem o mom ocu može pokazati primjer koji će drugi stariji ljudi vidjeti i poslušati, i možda vršnjaci mog oca mogu vidjeti tu snagu da pokrenu slično, da podijele priče svojim unucima. Ako se ne govori i ne podijele sve te priče, to je onda pogubno, gubimo „dijamante“. Naši stariji ljudi su naši „dijamanti“.

Edina, hvala ti puno! U ovoj toploj Kaliforniji smo i razgovaramo o našem Baru. Nadam se da se sljedećeg puta vidimo tamo i nadam se da ćemo do tada možda imati konkretne planove što možemo uraditi zajedno!