Odža Vukić: Pedeset i tri godine službe
Intervju: Redžeb ef. Vukić
Autor: Sabrija H. Vulić
Redžeb ef. Vukić, imam džamije Velje Selo u Mrkojevićima, „dijeli vjeru sa svojim mještanima već više od pet decenija. I na samom početku“, kaže meni efendija Vukić. „Čudni smo mi Mrkojevići, neke stvari ne znamo. Tako je meni zvanično ime Redžep, ali rekao sam da mi kada preselim na mezarju napišu Redžeb jer je to ispravno, a i ti piši u tekstu Redžeb.“ Onda ćemo tako i pisati.
Bila je davna 1971. godina, 30. avgust, kada je efendija Vukić održao prvi namaz kao hodža u Veljem Selu. Prije toga je pohađao medresu u Sarajevu. Bila je 1967. godina kada je zakoračio u sarajevsku medresu, da bi u drugom razredu morao da prekine zbog služenja vojnog roka. Vratio se iz JNA, te je za jednu godinu završio dva razreda da bi sustigao svoju generaciju. Ono što efendiju Vukića veže za taj 30. avgust prije 53 godine jeste i podatak da je 30. avgusta stupio na dužnost u džamiji, a dan kasnije se i oženio suprugom Hercegovkom iz predivnog mjesta Stolac. „Naslijedio sam Isa Perezića koji je bio imam prethodnih deset godina“, kaže hodža. Prisjećajući se imama iz Veljeg Sela, hodža Vukić pominje one prije Isa Perezića, tj. Huseina Hamzića, Mehmeda Hamzića, Ibrahima Hamzića, hodžu Hasana, derviša Bibića porijeklom iz Bosne, te Sulejmana Zečevića, hafiza Muhameda i Mustafu Vulića. „Eto, ja sam od 1971. godine ovdje.“
Zanimljiva je priča efendije Vukića o njegovom početku i odluci da upiše medresu. „To je bila moja velika želja. Porodica je bila odlučila da idem u ugostiteljstvo. Radio sam jedno mjesec dana i odustao sam. Poslije toga sam dva mjeseca radio u Ulcinju kod jednog frizera, ali nisam mnogo izdržao. Na svoju inicijativu sam otišao u Sarajevo i bio sam jedini učenik medrese koji je iz Bara. Tamo sam sreo svog kolegu Bajra Agovića iz Petnjice, sjećam se i Rama Bralića. Ali, pamtiću te dane u medresi. Medresa je tada trajala pet godina. Preporučio bih svakome ko ima barem malo volje da upiše medresu.“
Na pitanje zašto Mrkojevića nema u teološkim školama, hodža Vukić odgovara: „Trenutno u medresi imamo dvoje učenika iz Mrkojevića, jednu djevojku i jednog momčića. Da bi djeca išla u medresu moraju imati malo ‘korijena’, a i podršku, u prvom redu roditelja. Trenutno mekteb pohađa 28 učenika, a odatle bi trebalo da crpimo možda buduće učenike medrese.“
Hodža Vukić se prisjeća da je službu započeo u staroj džamiji koja je sagrađena 1752. g. i u kojoj je službovao sve do zemljotresa. Kaže da je ta džamija sagrađena iz dva dijela. Prvi dio je imao natpis iznad vrata koji je prekriven ili skinut nakon građevinskih intervencija poslije zemljotresa 1969. i 1979. Što je bilo na natpisu ni efendija se ne sjeća, a nema ni fotografije. „Ima priča o tome da se krene u revitalizaciju stare džamije“, kaže hodža, „ali još uvijek nema konkretnih koraka, što bi bilo veoma važno jer je ova bogomolja kulturnoistorijski spomenik. Krovna konstrukcija je propala, zidovi takođe. Trebalo bi da se pokrene neka akcija, a nadam se da ovaj džemat neće dozvoliti da se uruši.“
„Mrkojevići“, kaže efendija Vukić, „idu u zadovoljavajućem broju u džamiju u odnosu na ostale džemate, a bilo bi dobro da je taj broj još veći. I ono što je dobro jeste da mladi dolaze u velikom broju. Tokom mjeseca ramazana i blagih noći nema mjesta za sve u džamiji.“
Pitam hodžu Vukića ima li problema u džematu… „Nema“, kaže on, „a i ako se pojave, oni su sitni i brzo ih riješimo. Samo održavanje džamije iziskuje pozamašna sredstva, ali zahvaljujući Allahu Dž. Š. i donatorima izdržavamo. Da nije njih, bilo bi teško. Imamo centralno grijanje, klimatizaciju i sve što treba. Ovih dana teku radovi na uređenju.“
Izgleda da je sve u znaku broja dva. Trenutno Mrkojevići imaju samo dvojicu hodža koji su porijeklom iz Mrkojevića i dvoje učenika medrese. Na tome bi trebalo raditi.
Često se u razgovorima s prijateljima, ali i sa službenicima Islamske zajednice u Crnoj Gori znam pohvaliti i reći kako mi Mrkojevići imamo „pravog hodžu“ koji služi Allahu Dž. Š. i ljudima, svojim džematlijama. Nadamo se da će se dobri efendija Vukić još dugo družiti sa nama.
