Rodna ravnopravnost i žensko preduzetništvo

Imperativ svakog savremenog društva, pa tako i našeg  je postizanje rodne ravnopravnosti.

Najznačajnija međunarodna dokumenta u oblasti rodne ravnopravnosti su:

Rodna ravnopravnost je jedan od osnovnih principa Evropske unije na kojem se u proteklim decenijama veoma puno radilo i postiglo, međutim stanje i dalje nije na zadovoljavajućm nivou.

Brojna istraživanja pokazuju da je svaka treća žena u Evropskoj uniji  bila izložena fizičkom ili seksualnom nasilju. Takođe, iako je više visokoobrazovanih žena nego muškaraca, one zarađuju u prosjeku 16% manje nego muškarci, dok su samo 8% generalnih direktora najvećih evropskih kompanija žene.[1]

S obzirom na to da se radi o jednoj od elementarnih vrijednosti Evropske unije, rodna ravnopravnost se prožima kroz sva poglavlja pregovaračkog procesa, dok su konkretne mjere za postizanje rodne ravnopravnosti prisutne u sklopu poglavlja 19 – Socijalna politika i zapošljavanje i poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava. Jedna od preporuka u sklopu Akcionog plana za poglavlje 23 odnosi se na preduzimanje konkretnih koraka koji će osigurati primjenu rodne ravnopravnosti u praksi, uključujući jačanje nadzornih tijela i efikasnije reagovanje organa za sprovođenje zakona na moguća kršenja, kao i kroz veće podizanje svijesti i mjere podrške, naročito pri zapošljavanju i javnoj zastupljenosti žena.

U okviru Evropske unije je ključna uloga Evropskog instituta za rodnu ravnopravnost, koji je razvio Indeks rodne ravnopravnosti (EIGE Gender Equality Index). Ovaj indeks obuhvata 6 ključnih oblasti (posao, novac, znanje, vrijeme, moć, zdravlje), kao i 2 dodatne (nasilje and ženama i presjek nejednakosti) i pomoću njega se prati napredak u politici rodne ravnopravnosti u zemljama članicama EU.

Crna Gora je u 2020. godini uspostavila pomenuti indeks i njegova vrijednost je 55 u odnosu na 100, što je znatno niže u poređenju sa srednjom vrijednošću u zemljama EU (67,4).  Na osnovu parametara na koje se indeks oslanja, najveća neravnopravnost je ustanovljena u domenima novca (CG 59,7 – EU 80,4) i moći (CG 35,1 – EU 51,9), a najmanje razlike postoje u oblastima rada (CG 65,2 – EU 72) i zdravlja (CG 86,9 – EU 88,1).

Istraživanje rađeno za potrebe izrade ovog indeksa je pokazalo da su ključne barijere za razvoj ženskog preduzetništva upravo odgovornost žena prema porodici, nedovoljan nivo menadžerskog i radnog iskustva, uloga koju im dodjeljuje društvo, kao i brojni stereotipi i predrasude. Ovaj indeks takođe pokazuje razliku u platama od 16,1 odsto, uz objašnjenje da su žene više angažovane u slabo plaćenim zanimanjima i sektorima, kao i da su često “gurnute” da se bave tim poslovima uprkos većem nivou obrazovanja.[2]

Prema posljednjoj procjeni Monstata ženska populacija čini oko polovine, odnosno 50,3 % ukupne populacije u Crnoj Gori i 45% od ukupnog aktivnog stanovništva, dok je 27.5 % privatnog biznisa u vlasništvu žena. Ovaj procenat žena vlasnica sopstvenog biznisa je do nekoliko godina unazad bio svega 9%, pa se može zaključiti da se na pitanju razvoja ženskog preduzetništva ipak dosta postignuto.

Iako je broj žena koje završavaju fakultete u odnosu na muškarce veći, položaj žena na tržištu rada u Crnoj Gori je lošiji u odnosu na mušku populaciju, posebno u pogledu dostupnosti rukovodećih funkcija, a naročito u oblasti samozapošljavanja i politike.
Prema brojnim istraživanjima sprovedenim u Crnoj Gori, zaključuje se da je u društvu zastupljeno tradicionalno razmišljanje prema kojem se žena prvenstveno smatra kao majka i domaćica; Ovakav stereotip podsvjesno igra ulogu u demotivisanju proaktivnosti kod mnogih žena kada je u pitanju pokretanje sopstvenog biznisa. One koje se i odvaže da pokrenu biznis, najčešće to rade iz nužde radi dopune porodičnih budžeta. A biznisi koje pokreću se najčešće odnose na jednostavnije preduzetničke poduhvate manjih razmjera.

Među problemima u poslovanju žene najčešće ističu otežan pristup izvoru finansiranja usljed neposjedovanja garancija u vidu imovine, kao i nelojalnu konkurenciju u vidu neregistrovanih biznisa iz njihove djelatnosti, zatim komplikovane administrativne procedure i nelogična regulatorna rješenja, o visoke iznose državnih i lokalnih poreza i dažbina.

U svrhu  postizanja rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori su pokrenuti institucionalni i zakonodavni mehanizmi i mjere u smjeru konkretizacije postizanja punopravnog članstva u EU. Skupštinski odbor za rodnu ravnopravnost ustanovljen je još davne 2001. godine, dok je Kancelarija za ravnopravnost polova osnovana na sjednici Vlade 2003. godine, a 2009. godine reorganizovana u Odjeljenje za poslove rodne ravnopravnosti u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava (kasnije, 2020. preimenovano u Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava). Ključna strateška dokumenta za implementaciju ove politike u Crnoj Gori su Zakon o Rodnoj Ravnopravnosti i Plan aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti 2017-2021., koji se temelji na Pekinškoj deklaraciji i Platformi za akciju.

Prema Zakonu o rodnoj ravnopravnosti Crne Gore rodna ravnopravnost podrazumijeva ravnopravno učešće žena i muškaraca u svim oblastima javnog i privatnog sektora, jednak položaj i jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava i sloboda i korišćenje ličnih znanja i sposobnosti za razvoj društva, kao i ostvarivanje jednake koristi od rezultata rada.[3] 

Ustav Crne Gore nalaže da je „Zabranjena svaka neposredna ili posredna diskriminacija, po bilo kom osnovu“.

U Nacionalnoj strategiji održivog razvoja do 2030. godine, koja predstavlja implementacioni dokument Agende održivog razvoja 2030 u Crnoj Gori, kao najznačajniji problemi u crnogorskom društvu istaknuti su nedovoljna primjena Zakona o rodnoj ravnopravnosti u praksi, ograničena zastupljenost žena na odgovornim pozicijama i prisutnost tradicionalne podjele uloga između žene i muškarca. Ovim dokumentom je, shodno cilju održivog razvoja 5., eliminacija rodne diskriminacije prepoznata kao posebna mjera, koja podrazumjeva uklanjanje svih zakonskih, društvnih i ekonomskih barijera ženskom osnaživanju.

S obzirom na ovakvo stanje u našoj zemlji po pitanju rodne ravnopravnosti, osnovni izazovi prema kojima će se oblikovati buduće javne politike su: ograničen uticaj zakonodavnog okvira o rodnoj ravnopravnosti; veći procenat nezaposlenih žena u odnosu na muškarce; nejednaka prava na ekonomske resurse i na razne oblike svojine; učešće žena u parlamentu ispod minimalnog zahtjeva od 30%; nasilje se još uvijek tretira kao porodični i privatni problem (prema UNDP istraživanju 92% građana smatra da je nasilje u porodici značajno prisutno; 1 od 4 građanina smatra da je nasilje opravdano).

Takođe, ključni ciljevi Strategije rodne ravnopravnosti 2020-2025 se odnose na eliminisanje rodno zasnovanog nasilja, uklanjanje radno zasnovanih razlika na tržistu rada, postizanje ravnopravnog učešća u svim sektorima ekonomije, kao i u odlučivanju u politici, rješavanje jaza u zaradama i penzijama među polovima.

Evidentno je da se akcenat u svim ovim strateškim dokumentima svakako stavlja na: unapređenje ženskog preduzetništva i veće uključivanje žena na tržište rada kroz posebne programe podrške, zatim borbu protiv diskriminacije i jačanje učešća žena u političkom i drugim vrstama odlučivanja i zaštitu od svih oblika nasilja.

Danas na polju razvoja ženskog preduzetništva u Crnoj Gori djeluje i Koordinacioni odbor za žensko preduzetništvo Privredne komore koji od osnivanja 2006. godine radi na snaženju ženskog preduzetništva kroz doprinos kreiranju poslovnog ambijenta, organizovanje edukacija, umrežavanje, promociju. Svakako da ne treba zanemariti ni veliki broj nevladinih organizacija koje na ovom pitanju vrijedno rade kroz brojne projekte, dok su najaktivnija dva udruženja žena preduzetnica i to Asocijacija poslovnih žena Crne Gore „Poslovna žena“, koju je još 2009. godine osnovalo 12 preduzetnica i menadžerki, kao i Unija poslodavaca Crne Gore, a danas okuplja više od 150 članica, kao i Udruženje preduzetnica Crne Gore osnovano takođe 2009. godine od strane 11 uspješnih preduzetnica. Osnovni ciljevi ovih udruženja su podrška žena u biznisu, liderki i preduzetnica, unaprijeđenje poslovnog ambijenta za razvoj ženskog preduzetništva, organizovanje obuka, treninge i mentorstva za žene i mlade u biznisu, kao i kontinuirano rad na regionalnom umrežavanju i saradnji.

Kada su u pitanju programi finansijske i nefinansijske podrške ženskog preduzetništva u prvom redu treba istaći posebne kreditne linije Investiciono-razvojnog fonda kroz svoj i program Kancelarije Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) sa veoma povoljnim uslovima za pokretanje biznisa od strane žena preduzetnica. U ovom kontekstu je veoma važna i uloga Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD), koja pored kreditne, pruža podršku preduzetnicima i posebno ženama u biznisu, kao i angažovanjem lokalnih konsultanata, zatim programske linije za unaprijeđenje konkurentnosti Ministarstva za ekonomski razvoj od kojih sun eke posebno adresirane na žene u biznisu. Ministarstvo za ljudska i manjinska prava kroz IPA 2014 takođe pruža podršku kroz organizaciju treninga o registraciji, administraciji i vođenju biznisa, promociji proizvoda na društvenim mrežama, poslovnoj komunikaciji, poreskom sistemu, ljudskim resursima, liderstvu i motivaciji, marketingu, finansijskom menadžmentu, umrežavanju i prodaji.

Na lokalnom nivou, veoma je značajna finansijska podrška lokalnih samouprava u smislu dodjele bespovratnih sredstava za podršku preduzetništvu, kao i posebna linija za pokretanje biznisa od strane žena. Ova posebna linija bespovratne finansijske podrške za biznise pokrenute od strane žena  je inicijativa Ženske političke mreže koja je zatražila da u okviru lokalnih budžeta bude napravljena preraspodjela koja će omogućiti dodatni novac za podsticaj razvoja ženskog preduzetništva. [4]

Zaključuje se da se na pitanjima rodne ravnopravnosti i posebno na pitanju razvoja ženskog preduzetništva u proteklom periodu zaista dosta uradilo, ali da I dalje postoji veliki prostor za unaprijeđenje.

U nadi da je i naš projekat jedan mali korak unaprijed kada je u pitanju poboljšanje stanja rodne ravnopravnosti i ženskog preduzetništva, pozdravljamo Vas do narednog bloga…

Ova objava/blog urađena je u okviru projekta „Ženska preduzetnička akcija“ koji sprovodi NVO “Mrkojevići”, a koji je podržan od strane Opštine Bar. 

 

Koordinator projekta ispred NVO Mrkojevići
Emina Perazić

IZVORI:

[1] http://www.euic.me/me/eu-predstavila-strategiju-jednakosti-polova-2020-2025/

[2] https://www.antenam.net/ekonomija/150988-crna-gora-na-pola-puta-do-pune-rodne-ravnopravnosti

[3] Zakon o rodnoj ravnopravnosti  usvojen je na sjednici Skupštine, u julu 2007. godine, a stupio je na snagu 8. avgusta 2007. Objavljen je u Službenom listu  46/07 od 31. jula 2007.godine.

[4] Ženska politička mreža nastala je u sklopu programa “Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti”, koji finansira Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, a realizuje Kancelarija Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u saradnji sa Ministarstvom za ljudska i manjinska prava.

Podjeli objavu na:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on LinkedIn
Linkedin

Podjelite objavu putem telefona:

Pravila komentarisanja:

Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *