Petović: Svaki je dan za pažnju i ljubav, a ne da emocije i odnose svedemo na posebne datume

Gošća emisije „Uhvati dan“ bila je Lejla Petović, psihološkinja i psihoterapeut pod supervizijom. Razgovarali smo o aktuelnim temama iz oblasti za koje je specijalizovana, kod odraslih, ali i djece i adolescenata. Dan je zaljubljenih, tako da je prvi osvrt ove mlade dame bio na praznik koji se slavi, neformalno, u čitavom svijetu.

„Mi često volimo da obilježavamo datume, bilo da je 14. februar ili 8. mart. Važno je da ovakve praznike ne podrazumjevamo. Partnerski odnosi jesu konstantan proces i zahtijevaju rad. Kroz svakodnevne znake pažnje treba da se trudimo da odnose ne svedemo na određene datume. Ovaj datum je bitan i za djecu, posebno u doba adolescencije, jer tada kreću periodi zaljubljivanja. Međutim, i ovdje može doći do problema, jer adolescenti nisu još uvijek emocionalno pismeni. Dešavaju se tada velike psihološke promjene. Često ne umiju adekvatno da se nose sa tim“, kaže Lejla.

Proces zaljubljivanja kod djece kreće sa završetkom osnovne škole.

„Tada počinje, a u srednjoj školi je izražen. Generalno, problem današnjice je što djeca ne ispoljavaju ono što osjećaju, nego to drže u sebi. To je problem modernog doba. Naučeni smo da sve interijalizujemo, da svi naši problemi ostanu u četiri zida. Zato je važno reći roditeljima da budu tu, da saslušaju svoju djecu, da budu njihova sigurna baza za sve što im kažu“, dodaje Petović.

Problem je što roditelji nekada nemaju dovoljno vremena.

„Jako je ubrzan tempo života, tako da se ne može cijela krivica svaliti ni na roditelje. Nekako smo generalno zauzeti silnim obavezama, tako da ne ostaje mnogo vremena da se posvetimo djeci. Roditelji, kada dođu kući umorni od posla, nemaju snage da saslušaju. Skloni su autoritarnom ponašanju koje djeci ne prija. Moramo imati razumjevanja za njih i biti im sigurna baza, bez obzira na sve probleme“, dodaje Lejla.

Ima i onih koji se, kada dođu ovakvi praznici, a radi se o odraslim ljudima, osjećaju odbačeno.

„Pa, često se bude i neke negativne emocije i to baš pred praznike. Uglavnom se one dešavaju osobama koje nemaju nekog bliskog. Često smo svi mi kao na „auto pilotu“. Jako je bitno da pronađemo ono što osjećamo i da toga budemo svjesni. Nije loše ponekada se osjećati nekompetentno, samo je važno da to nekako osvjestimo i da radimo na tome“, poručuje Lejla.

U modernom vremenu u kojem živimo, savremene tehnologije su donijele i različite navike i kod odraslih i kod djece. Sve je manje povezanosti.

„Roditelji treba da imaju razumjevanja za djecu, ali zbog brzog ritma života, dolazi do toga da se kvalitetno i autentično ne provede vrijeme sa djecom. Djeca bivaju sve više usamljena. Mobilni telefoni, društvene mreže, računari su postali nihov unutrašnji svijet, jer se tu osjećaju sigurno, tu mogu najbolje da funkcionišu. Nerijetko je zazov da ostvare socijalni kontakt van elefona. Među malom djecom je veliki problem ekranizacija, a ne postoji idealno vrijeme kada djetetu treba dati telefon. Ono što je bitno jeste da roditelji imaju kontrolu nad onim što djeca gledaju. Moja je preporuka da to na početku budu dugometražni crtani filmovi, kako bi dijete moglo svrsishodno da gleda, pa da poslije ispriča ko su likovi, šta se dešavalo… Sve što je kratkog trajanja, ometa pažnju, što dovodi do poremećaja pažnje. U centru u kojem radim, ima djece kod kojih su izražene poteškoće u razvoju, baš zbog ekranizacije. Zbog nedostatka vremena roditelja, najlakše je djetetu dati telefon. Nekada zbog toga zna da se javi agresivno ponašanje“, upozorava naša sagovornica.