SUKI ZVANI KIKI
Došao je u prvom srednje iz Pečurica. Visok, mnogo viši od nas, nezgrapan, a dobrodušan, s naočarima jake dioptrije. Ismet Sulejmanović, nazvali smo ga po prezimenu – Suki.

Smjestili su ga u klupu pored mene, bili smo smiješan i nezgrapan par drugara – on najviši, ja najniži u razredu. Sklon svemu osim konstantnoj pažnji na času, bio je akter najrazličitijih šala, bez zlih primisli, dječje naivno. Običaj mu je bio da usred časa raširi “Politiku” na klupi, najnormalnije, kao da je to uobičajena stvar. A mi ne samo da nismo čitali novine, već nismo znali nikoga našeg dobi ko uopšte ima potrebu da čita novine, niti ih kupuje! Osim Sukija. Učio je samo ono što je njega interesovalo, ništa više.
A imao je sa ostalom ekipom iz Mrkojevića – Safet, Omer, Sabrija i on – nevjerovatnu olakšicu kod profesora. U vrijeme kad nije bilo puno prevoznih sredstava, te 1982. recimo, vozio je samo đački autobus za njihovu mjesnu zajednicu. I to negdje odmah poslije 13 sati, pa su đaci Mrkotani regularno puštani desetak minuta prije kraja šestog časa kako bi stigli na svoje prevozno sredstvo. E sad, to se malo otelo kontroli, pa su znali da traže da idu i početkom šestog časa ili nasred šestog časa ili da jednostavno ni ne dođu na šesti čas jer je “autobus kretao ranije”, naročito ako je na tom času neko od profesora pitao za ocjenu. Mrzili smo ih iskreno, iz dna duše, gledajući kako sa šeretskim osmjehom skupljaju već odavno pakovane knjige i ostavljaju nas na milost i nemilost zlehudoj sudbini.

Suki je imao u drugom razredu još bolju foru – negdje na svadbi u Mrkojevićima njegov brat je slučajno ranjen pištoljem u nogu, bilo je malo drame, ali je poslije nekih petnaestak dana bio kao nov. Međutim, lukavi Suki je čitavo prvo polugođe (i ponekad i u drugom), kad god bi ga prozvali da odgovara, slagao tužan izraz lica i recitovao iste rečenice koje je naučio napamet: “Znate, mi smo imali porodičnih problema, meni se brat ranio na svadbu, ja sam pod stresom, stalno smo u strahu…”, i svi bi profesori kao po komandi stajali kao ukopani i izvinjavali se. To je uspijevalo stalno, pa čak i kad bi mi, mjesecima nakon događaja, kad god bi Suki počinjao svoj traktat, praskali u smijeh, profesori su bili puni razumijevanja i saosjećanja. Samo se jednom Suki zanio, pa je, kad ga je dobri profesor Kenjić pitao kako mu je sad brat, otegnuto rekao: “A štoooo on?”, da bi mu namah kvrcnulo, pa se “resetovao” i vratio u mood paćenika sa tužnim izrazom lica.
Suki je ponavljao drugi razred, pa je stigao da uči i sa mojom sestrom, da bi, na kraju, upoznao i mog brata, zar nisam rekao li da je učio samo ono što ga je interesovalo?
Nismo se narednih godina mnogo viđali, sve dok se jednog dana nije pojavio sa džepovima punih “Kiki” bombona. “Ne zovite me više Suki, sad me svi zovu ‘Kiki’, to je moj menadžer smislio, lako se pamti, pa sad nosim ove bombone po džepovima i dijelim, to je dobro za karijeru”, objasnio je. Znali smo mi da on povremeno voli da pjeva po svadbama, ponekad narodnjake i po kafanama, ali nismo slutili da će se time baviti ozbiljno u životu, i da će mu to postati preokupacija.
I zbilja, Suki koji je postao Kiki ubrzo se pojavio sa sopstvenom singl pločom. Bio je to narodnjak “stare škole” poput onih Safeta Isovića, Cuneta i ostalih majstora, sa cjelokupnim orkestrom “Zlatna srca” i dominantnim solom na harmonici. Na A-strani je bila “Oli oli, đevojko”, a na B “Kako tata kaže” (doskočica na jednu od TV reklama), sa Sukijem/Kikijem na naslovnoj strani – snimljen u obližnjoj radnji Jusufa Like “Foto Studio Centar” ispred tapeta sa motivima plaže na južnim morima. Bila je to dobra narodna, ne narodnjačka ploča, meni jako draga, ali anahrona u vremenu kad su sisate i guzate pjevačice sa sintetizovanim zvukom i klavijaturama zauzimale svoju poziciju.
Slušali smo poslije o Sukiju/Kikiju, znali da je redovan u restoranima /kafanama na Utjehi i Velikom Pijesku, da je dijelio orkestar “Oaza” (Nikola, Slavko, Nešo, Sabrija) sa tada mlađanom Cecom, s tim da je on bio prvi vokal večeri, da mu je krenulo i da pare od zlatnog glasa kaplju… Sa prijateljima je otvorio i prvi music shop u Baru ikada (isto “Oaza”) u Ulici Jovana Tomaševića, gdje sam do iznemoglosti, uz njegov blagoslov, preslušavao na profi-slušalicama nova kasetna izdanja, domaća i strana. Radio sam samo sezonski, pa sam rijetko kupovao originale, ali je zato Suki dopuštao da ih nosim kući i presnimavam, meni više nego dovoljno, drugarski, kao kad smo dijelili svesku 1982.
A onda, 2000. godine, presjekla nas je grozna vijest. U saobraćajnoj nesreći, između Bara i Ulcinja, sredinom avgusta, teško je povrijeđen naš Suki. Vozač iz suprotnog pravca je preticao, ušao u njegovu traku i zakucao se direktno u njega. Nije imao ni promil šanse. Preminuo je dva mjeseca kasnije u bolnici u Beogradu.
Na mjestu gdje je, ni kriv ni dužan, nastradao, i danas stoji na bočnom zidu magistrale mermerna fotografija sa njegovim likom i imenom.

Piše: Željko Milović
