Sjećanje na Etema

U vrijeme virusa korone više se čita i provodi u kući nego obično. Potražim u biblioteci knjigu Etema Peročevića „Mikulići na kraju vijeka“ koju sam dobio prije 16 godina sa posvetom i zahvalom za realizaciju puta za Mikuliće.

 

Piše: Čedomir Ratković

 

Ponovno čitanje ove knjige doživio sam na novi način, knjiga je istovremeno hronika, esej, istorijski i etnografski zaspis, te pravi udžbenik za male i velike. Jednostavno rečeno, knjiga je pošteno, iskreno i znalački pisana, onako kako je jedino i mogao čovjek kakav je uistinu bio Etem (na slici). On je pravi izdanak svoje porodice i svojega sela Mikulići.

Etem ništa ne uveličava niti umanjuje, sve vidi i ne zaboravlja da spomene sve one koji su dali doprinos razvoju njegovog selu, bilo to kod obnove crkve, džamije ili puta. U knjizi skoro da i nema ništa o njemu, ali ipak, čitava knjiga govori o njemu.

 

Mikulići, podrumijsko selo, kao orlovo gnijezdo, bilo je bogomdano da sakriva veliki broj antifašista iz Bara i Ulcinja. Trebalo je te ljude prihvatiti i hraniti. Ogroman su teret podnijeli i inače siromašni Mikulići. Da nije bilo njih, antifašistički pokret u Baru teško bi se održao.

 

Kada se okupator povlačio sa primorja, u noći 23. novembra 1944. godine, srušio je Velji most na rijeci Rikavac, i preko Skadra i Podgorice nastavio povlačenje. 24. novembra smo dobili slobodu. Mikulići su odahnuli, jer se partizansko rukovodstvo koje je bilo u Mikulićima spustilo u Bar i brzo zaboravilo na Mikuliće. Sva njihova ranije data obećanja, osim gradnje škole, što je bila zakonska obaveza, nijesu ispunjena.

 

Etem se posebno osvrće na obavezu držanja date riječi. Pričao nam je jednu priču koja upravo o tome govori. Poveća grupa nacionalista iz Bara uputi se u Mikuliće da iznenadi i napadne partizane, kojih je u Mikulićima bilo više desetina, odakle su upućivani u partizanske odrede i brigade. Srećom, jedan seljanin izdaleka ugleda kolonu nacionalista i hitno obavijesti sve u selu.

 

Kada su nacionalisti došli u selo, nijesu zatekli nikoga osim seljana. Nacionalisti, onako bijesni, upadnu u porodičnu kuću Peročevića i primjete jednu veliku tepsiju sa ostacima pečene pite. Znali su oni dobro ko je tu pitu jeo, te svoj bijes iskališe tako što su polupali veliku tepsiju. Kada se sve smirilo, spuste se partizani iz okolnih šuma u selo. Etemova majka, razborita žena, ljuta zbog tepsije, obrati se jednom od vodećih partizana Tomu Jovetiću: „Đavo vas odnio, uništiše mi tepciju“. Na to će Tomo spremno: „ Ništa ne brini neno, kad mi dođemo na vlast daćemo ti zlatnu tepciju“.

 

Poslije zemljotresa 1979. godine pokreće se akcija za gradnju puta za Mikuliće. Na sastanku održanom u osnovnoj školi u Starom Baru određuje se trasa: Stari Bar-Velembusi-Turčine. Ipak, prioritet su imali svi drugi putevi u barskoj opštini, a bilo ih je mnogo. Mnogi su govorili da taj put nije racionalno graditi ali nisu bili u pravu. Tako je bilo sve do 1984. godine, kada se najzad počeo rješavati ovaj problem. Bilo je određenih problema sa trasom ali je sve prevaziđeno jer sam tada, kao Predsjednik SO Bar, obećao da će put biti završen. Do 1986. godine put je došao do 11-og kilometra i bio je u upotrebi. Nastavak izgradnje bio je pod novim opštinskim rukovodstvom, o čemu piše Etem u knjizi.

 

U ljeto 1986. godine u Dobrom Dolu održana je vježba Teritorijalne odbrane Bara. Bilo je prisutno mnogo ljudi kao i republičko i barsko rukovodstvo. Kasnije smo se popeli na vrh Rumije.

 

Republičko i opštinsko rukovodstvo na vrhu Rumije.

Etem Peročević je prvi s lijeva.

Imao sam zadovoljstvo da 1985. godine zajedno sa opštinskim rukovodstvom prisustvujem svečanosti povodom obnove osnovne škole „Mrkovići“ u Pečuricama. Etem nam je bio domaćin.

Svečanost u Pečuricama povodom obnove osnovne škole „Mrkovići“.

Etem Peročević je prvi s desna.

Etema sam upoznao u jesen 1947. godine. Bili smo školski drugovi u nižoj gimnaziji. Iako je bio stariji i fizički jači od nas, bio je miran i marljiv učenik. Čudio se kako su njegovi drugovi tako nestašni.

 

Po završetku niže gimnazije, 1950. godine, upis u srednje škole bio je planski. Ja sam otišao za Niš u srednju elektro-tehničku školu a Etem u Nikšić u učiteljsku školu. Vojnu obavezu smo obavili 1955. godine. Ja u Rajlovcu pored Sarajeva a Etem u Sarajevu, tako da smo se ponekad viđali. Etem je bio vrlo duhovit i dobar sagovornik.

Čedomir Ratković

Ako ste u prilici pročitajte njegovu knjigu, neće vam škoditi.