GORANA JE MOJ DOM
Piše: Mustafa Sabrije Ramović
Unazad nešto više od deset godina neko maglovito sjećanje ostalo je u meni. Gledao sam tako svoga oca kako sa grupom ljudi priča o napretku i o boljem životu ljudi iz Mrkojevića. Nisam imao priliku pitati svog oca sve sto sam želio, ali sam, kao i mnogi drugi, vidio plodove njegovog nesebičnog rada i zalaganja za svoj kraj. Kao što je to naš veliki prijatelj Osman Grgurević pomenuo u oproštajnom govoru mom ocu, bila je to ideja koja je trebala podstaci mlade ljude, stvoriti im one uslove koje njihovi prethodnici nisu imali. Danas, deset godina kasnije, ja sam ta mlada osoba koja zahvaljujući upornosti i nesebičnom radu te iste grupe ljudi, može ponosno reći odakle je, i dobiti samo pozitivne reakcije sagovornika.
Zbog opšte poznate situacije uzrokovane pandemijom COVID-19, nakon nekih 6 godina provedenih u gradu, ponovo sam se vratio u moju Goranu… Sjećanja i emocije koje su proradile u meni, vec poslije prvih nedjelja konstantnog boravka u kući u kojoj sam odrastao dokazale su mi ono što je bilo negdje potisnuto u meni, a to je da je Gorana moj jedini dom.
Sve ovo govorim da bih izrazio svoju veliku želju za jos vecim napretkom Mrkojevića, želju da niko nikad ne pomisli otići odavde. Već da se i oni koji nisu tu počnu vraćati i punim plućima osjete ono što je sigurno i u njima potisnuto. Sjetimo se ovog doba godine deceniju unazad, Dani Mrkojevića, manifestacija kojoj su prisustvovali ljudi iz cijele države… Ako je to tada uspijelo, ako je jedan kraj za koji ni Barani nisu dobro znali ili su mislili da je to negdje u Ulcinju, iznio nesto što je navelo ljude da čekaju autobuse I traže grupne prevoze, samo da bi bili tu i prisustvovali mogu slobodno reći magiji koju su iz ljubavi stvorili ljudi istih ciljeva. Onda danas kada je organizovati sve to duplo lakše mi možemo uraditi I duplo više!
Nadam se da ce moje iskreno obraćanje probuditi sve, a posebno mlade ljude i dati im vjetar u ledja da doprinesu da doba koje dolazi bude najsvjetlije doba Mrkojevića. Jer, kao narod koji je bio tu za mene i mog brata kad je to bilo najpotrebnije, Mrkojevici zaista zaslužuju mnogo.
