Sjećanja : Jusuf Kalamperović – Mrkovska svadba nekad

“Mrkovska svadba, ona stara,  bila je praznik za oči, a seljanima i praznik za dušu, prilika za izlazak. Te svadbe  su bile atrakcija, jer se čitav život odigravao na malom prostoru. Svadba je tada bila doživljaj”-ovim riječima ugledni Mrkojević i za predstavljanje zavičajne istorije uvijek raspoloženi Jusuf Kalamperović počinje priču o dragulju mrkovske tradicije.

Podsjećanje na Mrkovsku svadbu “iz onih vremena”,  otprilike do 50-ih godina prošlog vijeka, nalik je otvaranju starog porodičnog albuma sa požutjelim fotografijama,  koje istovremeno mame i osmjeh i sjetu.

Ženska mrkovska nošnja, na slici Dževahira (Vuković) Dibra

Manirom vještog pripovjedača, Kalamperović je u intervjuu za Glas Mrkojevića uspio da dočara i jedno i drugo,  ukazujući već na samom početku istorijsko-geografski, ali i etnološki  kontekst ove priče:

“Koja mi je prva impresija na pomen Mrkovske svadbe? Unazad kad pogledam, prva impresija mi je -interesantno koliko je raznoliko ovo kolo oko planine Rumije: Crmnica, Šestani, Krajina, Mrkojevići,  Zupci, Stari Bar, Spič. Koliko je to  raznolikosti!” – kaže Jusuf.

Ukazujući da Mrkojevići imaju svoju posebnu nošnju, naš sagovornik napominje da nije zatekao na svadbama muškarce tako obučene,  starinski-sa pasom, bluzom, jelecima, “sem u izuzetnim prilikama,  sjećam se nekih starih ljudi tako obučenih”. Kod žena je nošnja bila, i još jeste, neizostavni dio svadbarskog miljea.

“Mrkojevići su gajili  svilene  bube,  i proizvodila se svila. Od svile se tkalo platno, a od platna se pravile arkate, haljine od čiste svile. Na svadbi su žene nosile cekine, a glava je bila obavezno pokrivena-od kartona je pravljen nosač, a preko toga je išlo bijelo platno-jašmak.Nosio se pas, koji se nekoliko puta obmotavao. Te svadbe su zaista   bile dekorativne”-ističe Kalamperović.

Ženska zaljevska nošnja nošnja, na slici Dževahira (Vuković) Dibra

“Džemili-džemili”

Muzika  isto tako bila posebna. I igra!

“Nije se plesalo kao sada po 30-oro, 50-oro. Narod bi stao u krug, obično sjedio na daskama, postavljenim kao klupe,  a dvoje po dvoje bi igrali šotu, ili, kako se onda zvalo džemili-džemili.

Bilo je  poznatih igraća šote, Begica Dabezič, Jovo Nikočević, njih dvoje su igrali tu šotu baš da se priča, pa Alil Rašketić, i ujak mu je bio poznati igrač”.

Sagovornik “Glasa Mrkojevića” ističe da na mrkovskim svadbama nije zatekao  strogo odvajanje muškaraca i žena, “nekada je tako bilo”, mada…

“U doba moje mladosti, obično bi se pravila svadba na guvnima, na jednoj strani su bili muškarci, na drugoj  bi bile žene,  ali, igrali su zajedno u kolima, miješali se.”

Dijete čuva prćiju,  na slici Refik Mehmedović

Vo na meniju

Za svadbu se, nastavlja, obično klao vo, i kuvao  u jednom kazanu. Pravile su se trpeze od dasaka, a jelo se iz jednog sana (velike činije).

“Sjećam se, kad nije bilo oriza, umjesto toga pravio se ćeškek, tučena pšenica, a meso je uglavnom kuvano. Jednu takvu svadbu su debelo platili Mrkovići. Poznata je porodica Andrić,  Hasan Andrić zvani Canica , bio je prvi poslanik prve ustavotvorne crnogorske skupštine 1906. Imao je dva sina, i oni su  bili prispjeli za ženidbu, oba je vjerio u Dobru Vodu,  kod Mehmedovića i  Kalamperovića.

Napravio je  ogromnu svadbu 1917. za oba sina odjednom sa dvije  nevjeste iz dva bratstva. Veliki broj svatova je došao konjima i pješke, kuvalo se u jednom kazanu, a poslije te svadbe, španskim gripom se zarazio veoma veliki broj ljudi, umrlo je  ogromno stanovništvo, obje nevjeste i jedan mladoženja.  To je bila posljedica takvog načina služenja jela, nije bilo baš tako davno kad su prvi tanjiri postavljeni”-ističe Kalamperović. 

Svatovi i mlada

Svaka svadba zbirka anegdota

Sa ovakvih, današnjim jezikom rečeno događaja, uvijek su se prepričavale anegdote.

“Ostala je priča da je neka deva turske vojske bila zalutala  u Mrkoviće, i onda su  zvali jednog  Mrkovića koji je svijet obišao, da prepozna koja je ovo životinja. On dođe i veli “do Budve sam bio i do Drača sam bio, ovo čudo vidio nijesam”.

Ono što je interesantno, vrlo malo se alkohol točio, pa nije bilo ni incidenata na tim svadbama, nije bilo svađa, nije bilo pijanih. Bile su to uglavnom vesele svadbe.

“Naravno, sve se promijenilo, pa je i takvih svadbi sve manje…,Jusuf Kalamerović otkriva za ”Glas Mrkojevića” i nekoliko “spoljnih” detalja:

“Pazilo se  da se mlade čuvaju i pokrivaju, da ne pocrne, jer je “bilo u trendu” biti blijed. S druge strane, ljudi su mnogo radili fizički onda, bili su mršavi, pa je  bilo kul biti pun, a za ženu koja je puna govorili su “silna je”. Danas se svi trude da budu mršavi.”

Planiranje svadbe je iziskivalo mnogo truda, ali i sreće, “jer su uvijek  za sobom nosile rizik vremena- sjećam se kad mi se brat ženio, pozivalo se  po 400-500 ljudi, a nije bilo restorana, i ako krene kiša, ne možeš  puno ljudi primiti u kuću, svi se razbježe”.

Đever vodi mladu

Svadba na kojoj mladoženja nije bio u glavnoj ulozi

Stara Mrkovska svadba bila je specifična i po tome što, kako je kazao naš sagovornik, na njima mladoženja “nije bio u glavnoj ulozi”.

“Vrlo dobro se sjećam,  prvo se išlo u džamiju, a  onda bi se u Baru vjenčali,Nije  bio običaj da mladoženja ide u svatove. Prvu noć je mlada spavala sa nekom od žena iz kuće, majkom od muža ili zaovom, takvi su običaji bili. Slušao sam te priče, mladoženje nisu bili prisutni, a nisu ni bili glavni. To se  već gubi poslije II Svjetskog rata.”

Nije tako bilo samo u stara vremena, tokom intervjua iskrsao je detalj da je na jednoj svadbi u Mrkojevićima 2005.  sa mladom prve noći bilo  malo dijete.

“Nije bilo seoskih puteva, pa bi mlada došla na konju. Pred  kućom mladoženje žene bi se postavile i pjevale “Dobrodošla jenđe (snaha, op.a.) naša, meka usta donijela i za kuću i za selo”. Pred kućom bi se mlada sa konja poklanjala kući u  duvaku, to je veo. Iznijeli bi joj babunu, to je posuda sa pšenicom, radi berićeta ona bi stala na babunu, prišla bi kući, vodio bi je đever, pred kućom bi se opet klanjala, ulazila u kuću, tamo sjela. Donosili bi joj ibrik  da opere ruke, a onda bi joj doveli malo dijete, stavili joj u krilo, nakon čega bi ona darivala dijete. Majka mi je pričala kako je prvu noć spavala u kući, kakav je bio običaj: ona je legla u krevet, došao je očev brat od tetke,samo legao na krevet na jastuk, okrenuo se, podigao i izašao iz sobe, a onda je ona spavala sa svekrvom prvu noć”-dodaje Jusuf Kalamperović.  Na svadbu se zvao onaj ko je tebe prije pozivao,  bio si u obavezi da ga pozoveš. Zvali su se rođaci, komšije, bratstvenici, institucija kumstva nije tada bilo toliko razvijena, i obavezno sve odive iz kuće.”

Mlada na sram

Pozivi  na kuću, na put i po večeri

Svadbe  su se pripremale najmanje nedjelju dana. Trebalo je prvo utvrditi broj gostiju, a nije to sama porodica odlučivala,  već bi se pozvali rođaci na sjednik, zvali su i izmećare koji poslužuju.

Pravio bi se  tako dogovor ko se sve zove, i kad bi se  to utvrdilo, onda bi domaćin pravio liste. Sljedeći korak takođe je specifičnost Mrkovske svadbe:

“Kad bi se utvrdila lista, onda bi išlo u kuću zvanice, i govorilo “Selam vam je učinio taj i taj, ženi sina/udaje ćerku, doći ćete na svadbu”,  i za taj poziv “na kuću”, kako se to zvalo, onaj koji bi ga prenio, bio bi čašćen, čebra  se davala, peškir. Taj poziv “na kuću” je značio da je pozvano više lica iz porodice. Bilo je i da se zove “na put”-kada nemaš prostora, onda se zvalo “na put”, što je značilo  samo jedno lice iz kuće da dođe”-opisuje Jusuf Kalamperović. 

 Osim zvanica, na svadbeno veselje, ali pod jasno utvrđenim nepisanim pravilima, mogli su doći i nezvani.

-To se zvalo “Ići po večeri”. Prilikom svadbe, kad bi se završila večera, obično oko osam sati uveče,  onda je mogao da dođe svako ko je htio, da igra i pjeva, a njima je bila služena po kafa”-zaključio je Jusuf Kalamperović priču o lijepom i karakterističnom mrkovskom običaju. 

Sagovornik Glasa Mrkojevića g. Jusuf Kalamperović

Redakcija Glasa Mrkojevića želi ovim putem da se zahvali g. Sukiju Dibri koji je nesebično ustupio stare fotografije iz svoje privatne arhive.

Ova objava je urađena u okviru projekta  koji je podržala Opština Bar, a koji za cilj ima jačanje civilnog sektora, zaštitu kulturne baštine i identiteta Mrkojevića.

Podjeli objavu na:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on LinkedIn
Linkedin

Podjelite objavu putem telefona:

Pravila komentarisanja:

Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *