Put koji je promijenio život Mrkojevića: Pola vijeka magistrale Bar-Ulcinj
Radomir Petrić
Ove godine navršava se ravno pola vijeka od početka realizacije projekta koji je umnogome izmijenio život stanovnika cjelokupnog juga crnogorskog primorja, a naročito Mrkojevića. Daleke 1971. godine, započeta je izgradnja magistralnog puta Bar-Ulcinj.
Povodom ovog lijepog jubileja, kao i uvijek kada se prikuplja građa o bitnim događajima u Mrkojevićima od II Svjetskog rata do danas, nezaobilazni sagovornik našeg portala je Jusuf Kalamperović, živa enciklopedija ovog kraja, tim prije, jer je dobar dio svoje karijere u Vladi proveo kao ministar saobraćaja.
Gospodin Kalamperović se sa neskrivenim zadovoljstvo odazvao pozivu Glasa Mrkojevića da evocira uspomene na te dane koji su potez od Ćafe do Kruča iz potpune anonimnosti u jugoslovenskim okvirima pretvorili u jedno od najatraktivnijih područja SFRJ za ulaganje u sektor nekretnina.
Da bi se sagledao kontekst ukupnih ekonomskih, pa i socijalnih promjena koje su nakon otvaranja magistrale uslijedile u Mrkojevićima, bio je neophodan uvid u predistoriju ovog , za tadašnje crnogorsko graditeljstvo izuzetno zahtjevnog i izazovnog projekta.
-Prvi put koji je u prošlom vijeku povezao Bar i Ulcinj bio je završen 1908. godine. Vodio je od Starog Bara preko Zaljeva, Dobre Vode, Pečurica, dolazio je blizu Mrkovskog polja, a onda je skretao udesno, preko Kunja i Gorane i prema Ulcinju-podsjeća Jusuf Kalamperović, dodajući da je nakon rata urađen nastavak puta prema Vladimiru i Ulcinju.
-Iz Dobre Vode i Pečurica tako se sve do 1973. na obalu išlo pješice, nije bilo puteva, ni kolskog pristupa-ukazuje naš sagovornik.
Interesantno je, nastavlja, da je najveći dio prošlog vijeka plaža Veliki Pijesak bila mnogo veća, odnosno šira. Kupači su bili iz Dobre Vode i Zaljeva, šatori su donošeni na magarcima, mazgama i konjima, i onda bi ih mještani su razapinjali na plaži.
-Starije žene i muškarci išli bi da se banjaju u pijesak, a nas mlađe, kad bismo se vratili kućama, pitali bi “ko je bio na more” i onda bismo nabrajali imena. Bile su to nezaboravne slike, kupali smo se kod Velikog kamena, koji je tada bio poluostrvo, povezan sa kopnom, nosili smo hranu domaći hljeb, sir, koju krastavicu, lubenice su bile teške, pa se nosio pipun-priča Kalamperović sa neskrivenom nostalgijom.
Foto galerija Velikog Pijeska nekada, (iz privatne arhive Sukija Dibre)
U osvrtu na “Život prije puta”, on se posebno osvrnuo i na sportsku komponentu druženja omladine na Velikom Pijesku.
-Bila je onda jedna velika livada Radovića, na kojoj su se igrale čuvene fudbalske utakmice, a posebno su bile interesantne one između Dobre Vode i Zaljeva. Dobra Voda je tada imala izvanredne fudbalere, dvojica su igrali i u Drugim ligama ondašnje Jugoslavije-Petar Marđonović i Slobo Čejović-priča Jusuf Kalamperović.
On ističe da je sve do šezdesetih godina prošlog vijeka prostor ispod sadašnje magistrale za Mrkojeviće faktički bio bez ikakvog ekonomskog značaja jer je bio bez vode, struje, neprohodan skoro i za koze.
Situacija se mijenja kada je otpočela priča o željezničkoj pruzi Beograd-Bar, i tada se javlja prvo interesovanje, “ uglavnom ljudi iz Srbije”, za kupovinu placeva u priobalju Mrkojevića.
-U isto vrijeme počinje i dolazak prvih turista, gostiju sa strane, na Veliki Pijesak. PTT Makedonije od jednog našeg mještanina kupuje 10.000 kvadrata zemljišta, do kojeg su čamcima i brodićima dovozili blokove za gradnju, međutim, nije bilo detaljnog plana i opština Bar nije dozvolila da se tu išta gradi.
PTT Makedonije je onda tu angažovao dvojicu Dobrovođana da budu čuvari blokova i placa, jedan je od njih još živ, a zaradili su tako i penziju!-prisjeća se Kalamperović.
Naravno, dodaje, to zemljište uz obalu je bilo privatno “i zato se rasparčavalo i prodavalo za vikendice, kasnije se radilo i gradilo bez planova”.
-Bar je u to vrijeme bio zaokupljen izgradnjom grada, čuvalo se to područje ispod magistrale da se ne gradi koliko je god bilo moguće, uglavnom je tako bilo sve do čuvene AB revolucije i sačuvano, kasnije se rasparčavanjem zemljišta i gradnjom bez ikakvog plana i došlo do toga da danas imamo ovakav Veliki Pijesak-kaže Kalamperović.
Proklamovana težnja samoupravne socijalističke Jugoslavije da ravnomjerno gradi svaki svoj kutak dovodi do toga da se krajem šezdesetih godina prošlog vijeka u političkim krugovima donosi odluka da se 1971. pristupi izgradnji moderne saobraćajnice koja će povezati krajnji jug-Bar i Ulcinj.
Takva odluka države stvorila je odmah ogroman rast interesovanja za mrkovsko priobalje…
-Ovaj magistralni put pušten je u saobraćaj na Dan borca, četvrtog jula 1973. nakon dvogodišnje izgradnje. U to vrijeme, bio je to najmoderniji put u Crnoj Gori, sa tri trake na pojedinim dionicama, bez velikih uspona, sa značajnim objektima kao što su mostovi…-.
U izgradnji puta bile su angažovane ukupno četiri građevinske firme. Najdužu dionicu je radila poznata firma “Put” iz Sarajeva, koja je kao podizvođača angažovala “Kablar” iz Srbije, iz Valjeva, “oni su radili most Ujtin potok”.
-Sarajlije su kasnije ostali ovdje, radili su druge puteve, kao put Virpazar-Kamenički most. Bile su još angažovane firme .”Mavrovo” iz Makedonije i OGP iz tadašnjeg Titograda.
Posao je vodio Fond za puteve, njihovi inžinjeri su vodili nadzor. Treba istaći da je u to vrijeme, kroz izgradnju brojnih saobraćajnica, u Crnoj Gori stasala jedna izuzetna generacija građevinskih inžinjera niskogradnje.
Većina njih više nije među živima, ali, njihova djela ostaju i za buduće generacije, Ljubo Boljević, Dejan Drobnjaković, sjajna ekipa… Kakav je samo to poduhvat bio izgraditi put od Titograda do Kolašina kroz kanjon Morače, za vrijeme gradnje je poginulo 77 radnika-napominje naš sagovornik.
A kako se gradnja magistrale odražavala na mještane Mrkojevića kojima je ”na oči” nicao put koji je ranije postojao samo u vizijama Muja Rabelje?
-Prvo, u tim svim građevinskim preduzećima koja su gradila put, bio je zaposlen veliki broj mještana. Drugo, počela je odmah trgovina, znate, Bosanci vole jagnjad … u svakom slučaju, mještani su to prihvatili sa oduševljenjem, taj put im promijenio život-naglašava Jusuf Kalamperović.
Promjene su bile nagle i očigledne- “nekad smo se brojali na plaži ko je bio, a onda je došlo vrijeme da na Velikom Pijesku bude po pet hiljada kupača”. Krenula je i masovna prodaja placeva, za čime je automatski uslijedila velika izgradnja vikendica, kuća…
-Jednostavno-taj put je donio prosperitet u Mrkojeviće-decidan je ugledni sagovornik Glasa Mrkojevića.
Iz ugla bivšeg ministra saobraćaja u Vladi Crne Gore, Kalamperović nije mogao da zaobiđe neke tehničke aspekte ovog poduhvata:
-Istina je što pričaju, da je na ovom putu bilo najmanje intervencija, odnosno popravki. Građen je prije svega kvalitetno, sa jako stručnim nadzorom, a potom, vrlo bitno je i što je rađen na tvrdom terenu i u ono vrijeme najmodernijom tehnologijom Zbog toga je dugo bio najsavremeniji put u Crnoj Gori-zaključio je priču o magistralnom putu Bar-Ulcinj Jusuf Kalamperović.
Prva posljedica otvaranja puta skok cijena nekretnina u Mrkojevićima
Prva posljedica otvaranja puta bio je nagli rast cijena placeva u ovom dijelu barske opštine, u kojem su do tada bili prodavani u bescijenje.
-Zaista niko nije mogao da povjeruhe da če doći do takve tražnje i takvih cijena. Evo, poređenja radi, koliko su bile smiješne cijene placeva prije prolaska puta: kad je moj otac 1967. kupio jedan plac, i to na samoj obali, kvadrat je bio hiljadu starih dinara, a plata mog oca je onda bila 300.000 dinara, znači, kvadrat placa na pjeni od mora se mogao kupiti za tristoti dio plate.
Drugi primjer: jedan Popović iz Ravna imao je veliko zemljište na Velikom Pijesku koja niičemu nije služila, goli kamen. Porodica Perazić iz Mikulića je tada zimi silazila sa stokom u Dobru Vodu. On je od te porodice za svadbu kupio vola i pogodili su cijenu, ali, u razgovoru, dođe se do toga da im on za tog malog vola umjesto novca da taj zabio.
Kako je kazao-njemu taj zabio ne valja ni za šta, a njima bi valjao za koze. I bi tako: Perazići za malog vola dobiše zabio na obali, koji je kasnije “iscjepkan” i prodan u ne zna se više ni koliko placeva-kaže Kalamperović.
Zbrka sa imenima
Sagovornik Glasa Mrkojevića kaže da je tokom izgradnje puta, odnosno tokom postavljanja tabli sa imenima toponima, došlo do brojnih grešaka koje i dan-danas smetaju Mrkojevićima zbog nepreciznostii.
-Na tabli mosta piše Ujtin potok. Nije Ujtin, nego Utin potok, Uta je sova, a onda ih je u tom dijelu bilo mnogo i zato su ga tako nazvali mještani. Drugo, piše Nišice. Nije Nišice, nego Nišica, i ne kaže se Sprenik nego Spenik.
Da ne pominjemo Val maslina, koji je dobio sladunjavo i bezvezno ime Utjeha po restoranu koji je pod tim imenom otvoren tamo-ukazuje Kalamperović.
U ovom raygovoru nijesmo se osvrnuli na posljedice otvaranja puta u odnosu na staru dionicu koja je prolazila kroz gornje Mrkojeviće. Na žalost taj put je i dan danas kakav je bio i te 1973, sa velikom mogućnošću,na žalost, da takav ostane i u skorijoj budućnosti uprkos činjenice da njime godišnje prodje i do 500.000 automobila.
Redakcija Glasa Mrkojevića želi ovim putem da se zahvali g. Sukiju Dibri koji je nesebično ustupio stare fotografije iz svoje privatne arhive.
Ova objava je urađena u okviru projekta koji je podržala Opština Bar, a koji za cilj ima jačanje civilnog sektora, zaštitu kulturne baštine i identiteta Mrkojevića.
