O Mrkojevićima je riječ
Mrkojevići i Barani
Župa Prapratna, koja se pominje u „Barskom rodoslovu“ kao prijestonica zetskog kneza Vojislava, po opisu odgovara današnjim Mrkojevićima, koji se u istorijskim izvorima pominju tek 1409. godine. Za vrijeme opsade Skadra od strane Turaka 1478. godine jedan dio turske vojske dospio je do Bara i pokušao da se uspne na nedovršene zidine grada, ali bez uspjeha. Mrkojevići su bili izloženi pohari turske vojske 1482. godine, te su zatražili da se sklone u gradske zidine, ali su bili grubo odbijeni od romanizovane vlastele Bara. Od tada su Mrkojevići bili u stalnoj zavadi sa Baranima.
Crkva Sv. Ilije
Bilo je oko 1 000 Mrkojevića spremnih za vojevanje, bili su žestoke naravi, mogli su da podnesu svaku nevolju. Živjeli su sa svojom stokom na padinama planine Lisinj, bogate travom. Polako su počeli da se odmeću od uticaja Mletaka i da za svojeg zaštitnika priznaju Turke, koji su već bili zauzeli Skadar. Mrkojevići su stalno napadali barske posjede. Zauzeli su dio brda Volujica s dijelom Barskog Polja, gdje su zimi dogonili stoku, a oranice su pretvorili u pašnjake. Barska vlastela tražila je od Mletaka da se Mrkojevići istrijebe, ali im to nije prihvaćeno.
Oko 1550. godine starješina Mrkojevića bio je pop Stefan, prijek čovjek koji je stanovao u Ravni, ispod padina brda Crne stijene. Protiv volje barske vlastele pop Stefan je oženio sina i udao jednu kćerku u Baru. Skoro 100 godina trajao je sukob Mrkojevića i Barana, sve do 1571. godine, kada je Bar pao pod tursku vlast.
Džamija Velje selo
Istorija bilježi da su Mrkojevići 1717. godine pomagali Crnogorcima pri neuspjeloj opsadi Bara. Kako bi izbjegli neizbježnu kaznu od strane Turaka, počeli su ubrzano da primaju islam. Prvo su to učinili popovi, a zatim i ostali, sve do sredine XIX vijeka. Samo su djelovi bratstava Nikočevića, Pavlovića i Boškovića ostali u staroj vjeri. Petar Bošković, sahranjen prije 120 godina na Čoku u crkvici Svetoga Marka, bio je posljednji pravoslavni Bošković. Do tridesetih godina XIX vijeka Mrkojevići su bili pod upravnom vlašću Skadra, a od tada pod vlašću Bara, jer je Selim-beg Mustafagić, tadašnji zapovjednik grada Bara, to tražio radi odbrane od Crnogoraca.
Vezirov „blagosov“ i etničke osobine Mrkojevića
O Mrkojevićima i njihovom govoru pisali su etnolog Andrija Jovićević i profesor Luka Vujović. Prilikom svoje prve posjete 1911. godine i druge 1921. godine, Jovićević je obišao sva mrkojevićka sela, razgovarao sa starijim ljudima i ostavio nam značajnu etnološku građu.
Zapisao je mnogo priča i događaja koji govore o porijeklu, običajima i karakteru starih Mrkojevića, za koje je zapisao sljedeće: gostoprimljivi su, vrlo su vrijedni, čisto se nose, umjereni su u jelu i piću, žive dugo, zdrava su sklopa i ne znaju za teške bolesti, liječe se sami, dobre su duše i plemenita srca, boje se Boga i čuvaju se od grijeha, međusobno se rijetko svađaju, a i to većinom ljeti oko vode za natapanje, interesuju se samo za svoje pleme i ne mare mnogo za druge, umiju da se šale i ne ljute se kada se međusobno šale, jako su sujevjerni, vjeruju da ima „ukolaka“ i „šejtana“.
Jovićević dalje bilježi da Mrkojevići nijesu putovali dalje od Skadra, Bara i Ulcinja. Tek u novije vrijeme počeli su da idu uglavnom u Carigrad kako bi zaradili, gdje ih je 1899. godine, prema podacima Luke Jovovića, učitelja iz Mrkojevića, bilo 175. Godine 1900. bila su četiri čovjeka i šest žena starijih od 100 godina, a jedan je imao 110 godina.
Stare Slike Bara (privatna arhiva Čedomira Ratkovića)
O karakteru Mrkojevića, koji neće tuđe ali su spremni da učine dobro ne očekujući zahvalnost, govore dvije priče koje je zapisao Andrija Jovićević na starome dijalektu:
- Prošao je vezir Ćuprelić preko Mrkovića. Pošto je prošao preko Mrkovića i skupio Mrkoviće: „Znate li“ – rekâe je – „da sam jedan vezir, no biste li što tražili od mene?“ Dakle, i oni su mu rekli: „Ne tražimo od tebe ništa nako jednu blagosov.“ – „E“ – rekâe je – „kakav blagosov tražite, ljudi, no tražite drugo da vi dam.“ – „Ne tražimo, vala, ništa“ – rekli su – „nako blagosov.“ – „E, da Bog da“ – rekâe je – „ljeto vi prošlo ljetom, a zimi zimom.“
- U Skâedaer je pošâe Kolović i Petal pa su sjeli, da iju leba od brâ (bâer). Pa jedan šeta obuven, dolamom i robom. „Dakle“, veli oni Kolović Petalu, „ovi čovek je gladan.“ I gôri mu Petal: „Ostavi, čoče, ovakvu robu na njega imat, a gladan biti.“ I on veli: „Ja ću mu, Boga-mi, reći i zvati ga da ije leba, i ako je od brâ.“ I on reče: „Znam, što je bâer i od svačesa leb;“ i izjede leba i reče mu: „Bože, da ti ja opet vratim ovi čâest, što si mi učinio.“ I reče mu Petal: „Oće! Ovi će ti zâejâem obrnut!“ I reče mu njemu: „Da mi kažeš ime, kako te zovu.“ I on mu kaza ime. Posle nekoliko vremena došla vojska u Mrkoviće i s onim glavarom došâe i oni. I uzimali su nečesovu vojsku. I ovi pita s onom knjigom, što je beše pisa, ge će Kolović bit. I kazaše i Kolovića nabaviše, i zagrli ga, teke ga viđe. Reče: „Što me zagrlaš?“ – pita ga on. – Znaš, kâed si mi čâest u Skâedaer učinio, kâed si mi na veliku nevolu vala?“ I on ga povede pri glavarom i reče: „Ovog da mi oprostiš od vojske.“ I oprosti ga.
Moj doživljaj Mrkojevića
Kolona Mrkojevića s utovarenim konjima i magarcima, koja je svakog petka prolazila pored naše porodične kuće u Rapu kod Veljeg mosta, bila je moj prvi kontakt s Mrkojevićima. Kod nas su svraćali mnogi Mrkojevići, a posebno mi je ostao u prijatnom sjećanju Braim Asović, koji je živio kod cera Dapčevića u Veljem Selu. Donosio nam je što nam je bilo potrebno i bio je prijatelj naše kuće. Moj otac Ilija pričao je da je Braim za našu brojnu porodicu za vrijeme rata donio natovarenog konja sa žitom, iako mu to nije traženo. Braim je i poslije rata ostao prijatelj naše porodice, sve dok je mogao da dolazi u Bar. Kasnije je njegovo mjesto zauzeo Šarafet Lunja.
Moram ovom prilikom da pomenem moga zeta Krsta Nikočevića, koji je neizmjerno volio Mrkojeviće i tu svoju ljubav prenio na mene. Jednom prilikom Krsto me poveo u Pečurice u Mjesnu kancelariju, gdje je on bio šef. To je bilo 1947, kada mi je bilo 12 godina. Imao sam priliku da tu upoznam jednog starijeg, sitnog, neobičnog čovjeka, koga je Krsto stalno citirao i bio fasciniran njime. Taj čovjek je bio čuveni Mujo Rabelja.
Svoj pozitivan stav prema Mrkojevićima iskazao sam na najbolji način i to više puta. Da mi ne bude zamjereno, ali moram reći da sam Baranin koji je zaposlio najviše Mrkojevića. Muharem Bidžur iz Veljeg Sela bio je 17 godina moj vozač u preduzeću „Izbor“, čiji sam direktor bio 20 godina. Svoj pozitivan stav prema Mrkojevićima uspio sam da prenesem i na svoje sinove Predraga i Nikolu, koji imaju veliki broj prijatelja među Mrkojevićima.
Posebno želim da Mrkojevići znaju da sam ja, kada sam 1984. godine došao za Predsjednika SO Bar, odbacio tadašnju ideju da se voda iz Mrkojevića kaptira za Bar i okrenuo istraživanje, a zatim i dovođenje vode iz Crmnice u Bar. I danas se iz tog vodovoda snabdijeva veći dio Bara. Dobro sam znao što se desilo sa Zaljevom kada su vodu odveli za Bar i nijesam dozvolio da istu sudbinu dožive i Mrkojevići.
Dakle, od Mrkojevića ne tražim ništa do jedan „blagosov“.
