Tonka  u 79. godini i dalje čeka na rješenje stambenog pitanja

Kao što je Glas Mrkojevića i najavio, u Pečuricama se intenzivno radi kako bi do kraja godine nakon višegodišnje pauze bila otvorena ambulanta. u Mrkojevićima.

Podsjetimo, inicijativu za ponovno otvaranje ambulante u Mrkojevićima je pokrenuo Savjet Muslimanskog naroda Crne Gore još početkom ljeta , a podržana je naknadno od strane MZ Mrkojevići.

Uporedo sa mladićima koji ove sedmice neumorno sređuju spoljašnji dio objekta, u pripremi ambulante za novi prihvat pacijenata sa velikim entuzijazmom radi i Tomana Stevović,  Mrkojevićima dobro znana i omiljena Tonka.

Bez obzira na breme godina-ugazila je već u 79. godinu, Tonka čisti prozore, podove, uređuje hol…

U poslu smo je i zatekli u ambulanti u Pečuricama, sa kojom je sudbinski povezana. Nakon što je u njemu provela na poslu 17 godina, upravo iz ovog objekta je otišla u penziju. Od tada, ambulanta je ovoj bivšoj  spremačici i bukvalno postala dom,  otkako je objekat izgubio svoju primarnu funkciju prihvata pacijenata i postao spremište dokumentacije Doma zdravlja, Tonka živi u njemu.

-Radila sam prije Pečurica u starom Domu zdravlja,na starom Pristanu, Ana Kalamperović me je  ostavila ovdje. Ja sam nosila i donosila trebovanja,  odavde do Čanja, pa onda do bolnice, nikad nisam nešto pogriješila, a, poslije sam ovdje naučila i da pomažem ljekarima, sve sam znala da radim, sve-priča Tonka.

Zaštitna maska na licu nije mogla sakriti osmjeh, bilo joj je milo što je se još uvijek sjećaju u kraju sa čijim stanovništvom je drugovala i dok je radila, i još uvijek druguje i sada kao penzionerka.

Dok je ranije dan prolazio u vožnjama širom opštine, “bilo je pet dispanzera”, sada su joj glavne pješačke “ture” od ambulante do pošte…

-Onda, dok je radila ambulanta, ovdje su bile opšte usuge, bili su uvijek doktor i medicinska sestra. Malo su šili, ako je neko povrijeđen, ovo ostalo što je bilo teže  išlo je u bolnicu, zvali bismo auto, a i ja sam pomagala malo doktoru-prisjeća se Tonka. 

Ne ističe nikog posebno od bivših kolega, kaže, trudila se da uvijek i sa svakim bude korektna i da pošteno odradi svoj posao, a to su mještani znali i cijenili. 

-Bilo je dosta posla,  činila sam dobro, volio me ovaj narod, voljela sam i ja njih,  još ih volim-dodaje Tonka.

Osmjeh na licu dobija sjenu, kad počinje priča o tome gdje će i kako će sjutra, kad ambulanta zaživi.  Ipak, ne boji se: vjeruje u dobre ljude, i u to da je svojim poštenim odnosom prema poslu zaslužila krov nad glavom. 

-Ja sam davno konkurisala za stan u Domu zdravlja, i ništa. Davalo se ljudima koji su dolazili sa strane, mene su ostavili ovdje da živim u ambulanti. Nemam posebno što da izdvojim, nisam nikad ništa naudila Domu zdravlja.

Nova direktorka, ona je humana, kaže mi da ostanem. Ja ću možda nešto imovine prodati na Žabljaku, da kupim ovdje jedan mali stančić. Neću u Dom za stare da idem.

Ljudi su mi ovdje  govorili “Nemoj da spavaš tu, dođi kod nas”, ali nisam htjela da se pokucam po tuđim kućama, a radila sam savjesno-zaključuje Tonka, i  odmah se  vraća na posao, da čisti hol “svoje” ambulante. 

Bez obzira na breme godina, i na to da je u 79. godini i dalje beskućnik…

Podjeli objavu na:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on LinkedIn
Linkedin

Podjelite objavu putem telefona:

Pravila komentarisanja:

Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

One thought on “Tonka  u 79. godini i dalje čeka na rješenje stambenog pitanja

  • December 1, 2020 at 23:42
    Permalink

    Grupa americkih volontere je pocetkom ove godine boravila u Mrkojevice, kada sam ja, sticajem okolnosti, imao priliku da bolje upoznam to pitome mjesto i te predivne ljude. Medju njima je bila jedna zena, neumorna i poletna, ljubazna i ucinjena, a zvali su je Tonka. Taj njen dom, njena “dnevna soba” i “kuhinja”, je bio improvizovana ucionica volontera, od koga se ona velikodusno odrekla. “Imam ja gdje, ne brinite za mene”, rekla bi mi ona ubjedjeno, iako su u ostalim sobicama sakupljali prasinu razno razni arhivi, kompjuteri, zubarski poltroni i ostali, godinama nagomilani, inventari. Svaki dan bi ta ucionica bila cista, stolovi bi sijali, a stolice uredno poredjane. Na stolu bi cak bili i cokoladice i slatkisi, ponekad i voce, sta god je potrefilo. Uzaludni su bili nasi pokusaji da je postedimo napora. To je njen dom, a zna se kako se gosti docekuju u njemu. O njoj, njenom odnosu prema ljudima, njenoj, prije svega, beskrajnoj ljubavi prema svima, najbolje svjedoce zagrljaji i suze volontera na rastanku. Ta njihova veza, koja nije gradjena na rjecima i govoru, vec pantomimi i emocijama, najbolje odslikava dobrotu koja ta zena zraci. Zato se najiskrenije nadam da ce Tonka napokon dobiti svoj kutak, sa stolom i stolicama, slatkisima i ponekom mandarinom, gdje ce nastaviti da radi ono sto je i do sada radila – da pleni ljudskoscu. Zasluzila je, itekako!

    Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *