Mrkojevići i Mitar Vasiljev Ratković
Mitar Vasiljev je bio vrlo poznat i poštovan u Mrkojevićima u XIX vijeku kao dobar zanatlija (kovač i puškar), narodni ljekar a vjerovalo se da je i vidovit.
Piše: Čedomir Ratković
Liječio je Selim-bega Mustafagića od žutice. Dobro se poznavao sa Knjazom Nikolom, koji mu je bio provodadžija za kćerku Vasu. Postoje zapisane mnoge priče o Mitru, naročito u selima Crmnice. Svaka kuća u Mrkojevićima imala je bar jednu alatku koju je iskovao Mitar u svojoj kovačnici u Bartuli a kasnije i u Rapu. Mitar je ubijeđivao Mrkojeviće da se ne plaše crnogorske vojske. Mnogi su ga poslušali i ostali u svojim domovima kada je crnogorska vojska došla u Mrkojeviće. Danas Mrkojevići svakodnevno prolaze ulicom od Stare masline na Mirovici do Veljeg mosta u Bartuli a koja nosi ime po Mitru Vasiljevom Ratkoviću.
Mitro, Mrkojevići i crnogorska vojska
U selu Ravni žive između ostalih i Radovići. Aljilj Radović je 1984. godine imao 105 godina, što je bio razlog da ga posjeti barsko rukovodstvo: Ja (Čedo Ratković), Jusuf Kalamperović, Danilo Lekić i novinar Boško Milošević. Domaćin nam je bio Aljiljov unuk Fiko koji je bio službenik u Opštini Bar. Kada smo razgovarali sa Aljiljom, morali su na uho da mu ponavljaju što mi govorimo. Ali kad je govorio bio je razborit i jasan. Pitali smo ga ono uobičajeno, sve dok mu nijesu kazali da sam praunuk Mitra Vasiljeva Ratkovića. Kad je to čuo Aljilj je ustao i počeo jednu interesantnu priču koju je čuo od svojeg oca. Prije oslobođenja Bara 1878. godine Mitro je posjetio njihovu i mnoge druge kuće po Mrkojevićima i ubjeđivao seljane da im crnogorska vojska neće ništa loše napraviti kad budu došli. S pravom su se Mrkojevići plašili crnogorske vojske. Ipak, Radovići i drugi u selu Ravni dočekali su crnogorsku vojsku prijateljski i nijesu imali nikakvu štetu. Nažalost, mnoge druge porodice iz Mrkojevića pobjegle su u Skadar, ostavile stoku i mnogo se napatile. Kada su se za neko vrijeme vratili iz Skadra, morali su da traže svoju stoku koja je bila sabrana na jedno mjesto. Naravno, mnogo sitne stoke je nestalo, pa su mnoge porodice pretrpjele velike štete. Mi smo poslušali Mitra i on nas je spasio.
Aljilj je dalje nastavio da priča kako ga je Mitar uhvatio za ruku, kao i njegovog brata, i tačno im prorekao odakle će se oženiti. Meni je rekao da ću se oženiti na sat i po hoda odavde a mojem bratu je rekao da će se oženiti iz komšiluka.
Mitro, Aljo i ukradeni volovi
Narod je vjerovao da je Mitro vidovit. Mnogi su ga molili da im prorekne budućnost ili da im svojom vidovitošću pomogne u nevolji. Došao kod njega neki Aljo iz Mrkojevića i stao se jadati: „Ukrao mi je neko dva vola. Aman, Mitro, pomogni mi da ih nađem“. Mitro zažmuri, zamisli se i kaže: „Tvoji volovi su u jednoj pećini iznad sela. Požuri, lopovi se spremaju da ih zakolju“. Pohita Aljo u svoje selo, pretraži sve okolne pećine i u jednoj zaista nađe ukradene volove.
Mitro i Mrkojević
Došao jedan Mrkojević da mu Mitro iskuje dva krampa. Mitar ga je pitao za koga je ovaj drugi kramp: „Za brata“ – odgovori Mrkojević. „Tebi je dovoljan jedan kramp, jer ti je brat neradnik a ti i nemaš novaca za dva“ – reče Mitro. Mrkojević priznade da je to istina.
Mitrovo kumstvo
U pola noći, dok je napolju padala kiša, Mitro Vasiljev Ratković začu da neko lupa na vrata. On ustade iz kreveta i uvede u kuću nekog mladića iz Mrkojevića. Mladić reče da mu je brat teško bolestan, pa ga moli da mu pomogne. Prema mladićevom kazivanju Mitro zaključi da je to srčani udar, pa reče: „Ja od srca ne liječim. Pozovi onog novog ljekara Filipovića, školovao se u Rusiji, on bi možda mogao pomoći tvom bratu“. „Otac mi je rekao da tebe zovem“ – reče mladić i dodade: „Doveo sam još jednog konja da jašeš“.
Pretpostavljao je Mitro da će uzalud poći, ali nije mogao odbiti ljude koji su vjerovali u njegovu čudesnu moć. Ogrnuo je kišnu kabanicu sa kapuljačom, uzjahao konja i krenuo za Mrkojeviće. Čitava dva sata klackali su po kiši. Kad su stigli blizu mladićeve kuće, čuli su lelekanje. Mitru nije preostalo ništa osim da porodici izjavi saučešće. Ukućani, rođaci i komšije pripremili su mrtvaca za ukop. Na Mitra niko nije obraćao pažnju, te on neprimjetno iziđe napolje i uputi se svojoj kući.
Kiša je prestala, bilo je hladno i potpuno mračno. Stoga je Mitro zalutao seoskim puteljcima. Jedva je pronašao glavni put. Idući kroz Dobru Vodu, začuo je piskutav glas, kao da zavija uhvaćena zvjerčica. Na putu pred sobom ugledao je nekakav tamni zamotuljak iz koga je dopirao dječji plač. Obuzet strahom, neodlučno je prišao zamotuljku i pružio ruku da ga odgrne. U tom trenutku iza grma pokraj puta iskrsnu neki čovjek. Mitro se još više uplaši i htjede uzmaći, ali ga zaustavi glas nepoznatog: „Prijatelju, primi kumstvo!“
Mitro se rukova sa čovjekom čije lice u mraku nije mogao poznati. Čovjek objasni da mu je dosad umrlo dvoje djece odmah po rođenju, pa je poslušao staru majku da sljedeće novorođenče iznese na put i prvi namjernik da mu bude kum. Preklinjao je Mitra da ne odbije kumstvo, jer bi to djetetu donijelo nesreću.
„A koji si ti?“ – upita Mitro. „Smail Đurović“, odgovori mu čovjek. „Prihvatam kumstvo, Smaile, i to mi je čast. Ja sam Mitro Vasiljev Ratković“. „O, kakva slučajnost! Ti si me spasio od zmijskog ujeda, a sada postadosmo kumovi. Boljeg kuma nikad ne bih poželio“
Smail uze zamotuljak s prozeblim djetetom i odnese ga u obližnju kuću, a Mitro pođe za njim. Poustajaše svi ukućani, pa i stari Aljo. Počastiše kuma sirom i šoljom mlijeka. Objasniše mu da je njegovo pravo da djetetu nadjene bilo koje ime. Smail je strijepio da mu ne da neko pravoslavno ime. No, kumu to nije bilo ni na kraj pameti.
„Neka se zove kao njegov đed, Alija“ – reče Mitro, stavljajući na dijete zlatnik – neka bude čestit i hrabar kao đed!“
Starca ganuše ove riječi i on prvi priđe da se poljubi sa kumom. Zora se poče pomaljati iza vrha Lisinja. Mitro se pozdravi sa kumovima i uputi se kući. Umoran i neispavan, odmah se uvukao u postelju i ubrzo zaspao.
