PROŠLOST I SADAŠNJOST
Penzioneri, sada ugrožena vrsta. Pođete u najbližu prodavnicu za osnovne potrepštine. Srijećete prijatelja sa kojim ste se do sada rado srijetali i očekujete uobičajeno ljubazni i pristojni pozdrav, naravno, na dozvoljenom rastojanju. Umjesto toga pitanje; “Koliko ti imaš godina? Znaš da ne smijete izlaziti iz kuće”. I još ponešto. Iznenađen i pitanjem i tonom kojim je pitanje uputio, sjetih se riječi jednog mudraca: “Nikada se nijesam pokajao za neizgovorenu riječ”. Nasmiješio sam se i u sebi poželio da i on dočeka penziju. A kada penzioneri nijesu ugroženi? No, penzioner znači iskustvo, bogato ili skromno, zavisi od toga što su tokom radnoga vijeka radili. Mladi prijatelji, znajući za moja različita angažovanja prije odlaska u penziju, traže da dio iskustava iz različitih situacija prenesem mlađima. Nemam namjeru biti Pop Dukljanin, ali evo nekoliko sjećanja iz prošlosti, možebit će valjat nekome ko pažljivo ovo pročita i shvati poentu mojega obraćanja.
Ostani doma.
Ovaj slogan me vraća 41 godinu u prošlost. Kako bi bili srećni da smo mogli da ove riječi uputimo Mrkojevićima 15. aprila 1979. godine, kada je nas preko četiri hiljade stanovnika ovoga kraja bilo pod vedrim nebom, kao i cijelo crnogorsko primorje. Strah, iskonski koji se javlja kada Priroda pokaže svoju snagu, ne može se u potpunosti opisati i savladati brzo. U tim situacijama čovjek shvati koliko je nemoćan, a onda pitanje – a što sad. Ljudi bez krova nad glavom, uplašeni, sa hranom koja im se zatekla u domaćinstvu i sa velikom neizvjesnošću. Kako smo se branili? Nikako. Nijesmo se branili. Organizovali smo se da nastavimo živjeti.
U toj velikoj državi koju smo jedva čekali da razvalimo, ne svi naravno, svaka institucija je morala imati planove odbrane i zaštite za krizne situacije, pa i mi u Mjesnoj zajednici. Osnovni subjekat zaštite bila je Civilna zaštita i Teritorijalna odbrana. Svaka mjesna zajednica je imala štab Civilne zaštite sa povjerenicima po selima i zaseocima, a teritorijalna odbrana je imala četu sastavljenu od ljudi starije dobi koji su odslužili vojni rok. Zaštita stanovništva, ne samo u našoj mjesnoj zajednici, zavisila je od sposobnosti štaba Civilne zaštite, čete teritorijalne odbrane i povjenika po selima i zaseocima.
Kada smo se sabrali, a to znači u kratkom vremenu, uspostavili smo vezu za Opštinskim štabom Civilne zaštite, koja je bila u sastavu Opštinskog kriznog štaba, a koji se već sastao i počeo raditi. Identifikovali smo žrtve i povrijeđene. Štab civilne zaštite, je istog dana imao spisak stradalih i povrijeđenih. Zatražili smo od Vojnog odsjeka da mobiliše četu Teritorijalne odbrane, koja se stavila na raspolaganju Štabu. Štab CZ je napravio plan rada koji je predviđao fazno snabdijevanje. Kažu da zemljotrese obično prati kiša. Već u ponedjeljak je počela jaka kiša koja nije prestajala danima. Tada velika i pouzdana opštinska preduzeća: “Izbor”, “Rumijatrans”, “Prekookeanska plovidba”, “Zavod za izgradnju Bara” i druga, su Opštinskom Kriznom štabu, na čijem je čelu bio predsjednik Opštine, stavila na raspolaganju sve sa čime su raspolagali (hranu, građevinski materijal, kamione, brodove…) Već u ponedjeljak (zemljotres je bio u nedjelju u 7 sati i 19 minuta ujutro) smo počeli, preko povjerenika CZ, dijeliti najlone pod kojima smo se sklanjali od kiše. Poseban problem su bili stalni zemljotresi iz sata u sat koji su povećavali strah stanovništva. Zahvaljujući Titu koji se zadesio u Igalu kada je bio zemljotres i uputio apel cijeloj Jugoslavili za pomoć, bili smo u mogućnosti već poslije tri dana dijeliti šatore, hranu za bebe, djecu i odrasle, odjeću i obuću. A kako je to funkcionisalo? Povjerinici CZ iz sela i zaseoka su nas obavještavali o potrebnoj opremi i hrani. Pripadnici čete Teritorijalne odbrane su istovarali kamione koji su, po našoj potražnji donosili potreban materijal iz Opštine. Štab CZ Mrkojevići je, po odobrenju Opštinskog kriznog štaba, mobilisao privatne prevoznike, koji su raznosili materijal po selima i zaseocima. Nije ih trebalo pozivati, sami su se javili i stavili na raspolaganju I već poslije nekoliko dana svi stanovnici Mrkojevića su bili pod šatorima i snabdjeveni hranom i odjećom.
U drugoj fazi samo sačinili kriterijume za dodjelu kamp prikolica kojih je bilo dovoljno. Prioritet su imale porodice sa malom djecom i starim i iznemoglim osobama. Najveći problem nam je bio kako dovući prikolice, jer je tada bilo malo kola, a posebno malo sa kukom za vuču. I to smo riješili zahvaljujući dvojici, tada, mladića koji su takva vozila imali.
U trećoj fazi smo počeli graditi montažne kuće, opet po posebnim kriterijumima koje je Štab sačinio, sa besplatnim materijalom i radnom snagom. Već sredinom maja mjeseca život se počeo normalizovati, a na svakodnevne zemljotrese, manjeg intenziteta smo se bili već navikli. Baš kad smo pomislili da treba trpjeti i zanemariti te “male” zemljotrese, a pedantni statističari su ih izbrojali preko hiljadu za godinu dana, 24. maja nas je ponovo dobro potreslo. Jak zemljotres toga dana nas je zatekao spremne, ali strah nas je tjerao da bježimo, kad zatrese, i ispod šatora. Zahvaljujući solidarnosti cijele Jugoslavije, bilo je dovoljno sredstava da svaki oštećeni stanovnik dobije kredit za izgradnju nove kuće. Neposredno poslije zemljotresa, stručne komisije, koje su formirane od Opštinskog kriznog štaba su procjenjivale stanje objekata i obilježavali ih bojama. Vi koji imate još staru kuću, pogledajte pažljivo spoljašnje zidove. Možda ćete i danas naći tri horizontalne crvene crte, što je značilo da objekat nije za stanovanje. Skoro sve kuće u našem kraju bile su ovako obilježene, jer su rađene od kamena i sornje, davno prije zemljotresa. Nadam se da čitalac neće pogrešno razumjeti slijedeće sjećanje. I tada smo imali u zaleđu plaža Veliki Pijesak i Brijeg Mora veliki broj novoizgrađenih kuća, koje su bile neoštećene i useljive. Mnogi vlasnici iz različitih krajeva Jugoslavije, su došli da obiđu svoje kuće, ali se nijesu javljali Štabu CZ. Ako me sjećanje dobro služi, njih 19 je ponudilo svoje kuće za smještaj ugoženih porodica.
Posljednje što smo uradili je otvaranje skladišta građevinskog materijala u Pečuricama, kako bi stanovništvo lakše i brže došlo do materijala koji im je bio potreban za izgradnju kvalitetnih stambenih objekata. A onda je počela gradnja i stabilizacija životnih prilika. I svima nama su pale na pamet riječi Muja Rabelje – blago vama ako vam pukne u more, kuku vama ako vam pukne na suvo. I jeste nam puklo u more.
Ostao bih nedorečen ako ne dodam da tada nijesmo imali ni interneta ni društvenih mreža ni telefona, nekoliko nedjelja ni struje, ni asvaltiranih puteva ni mnogo automobila. Imali smo jedan indukcioni telefon (Alen će me ispraviti ako nijesam potrefio ime) u Štabu, sa kojim se teško uspostavljala veza.
Danas se, opet, srijećemo sa nevidljivom prijetnjom. Sve ovo što sam do sada ispričao, daje mi za pravo da kažem da su Mrkojevići i za ovu prijetnju spremni i da su sposobni da je prevaziđu. Zato što su mudri, disciplinovani i iskusni. U svojem postojanju znali su procijeniti prijetelje i one druge, znali su od koga i čega se treba čuvati, znali su neprijatelja pretvoriti u prijatelja. Vrijedni, svjesni da sami stvaraju sebi uslove za život, obezbijedili su kvalitetne higijenske uslove. Neće se zaboraviti tradicionalno mrkovsko bujrum i poznatom i nepoznatom, ako se za sada uzdržimo od toga. Možebit da se neka nena naljuti ako ne priđete kad vas pozove “Nuo sin da te nena mrisne”, ali, ne brinite, objasniće joj zašto ste pobjegli od nje.
Zato ostani doma. Ne dočekujte ni prijatelje ni komšije ni rodbinu. Poslije ove prijetnje, opet će oni biti i prijatelji i komšije i rodbina, samo da sačuvamo zdravlje.
Piše: Sulejman Šabović
