Aldin Metanović: Gusle u Šestane
Autorski tekst Aldina Metanovića iz trećeg broja štampanog izdanja “Glas Mrkojevića”
More, sinko, u Mrkoće se væzda pojalo[1] i igralo i væzda su od toga bili. Veselo je bilo u svakoji vakæt[2], pa i tedara[3] kæt muke navale. E sæt, śen, da ti kažujem jenu meselju[4] goransku.
Goranci su od svakuđe imali prijatelja, od Lješnjana do Šestana, teke[5] su se naši slagali su svakojima ljepo. Jene prilike ženjoše se jeden u Šestane iza Možure. Ovizi naši bjehu zvaoti[6] na svadu, ha, toliko su ge stimali[7]. Bome[8], dođe vreme da se krene, a na svadu minusmo ja, rametli adža[9] Kasum, adža Velija i babo mi, Amet, svi imali ramet, nama Bože daj zralja[10]… Ja bjek[11] malji, no pamtim ka sæt[12] da je bilo. Iz Metanek[13], preka Možure, svikolici[14] na konje pu tut. Adža Velija imaše jenoga konja što ga beše kupijo od Dura Bibezića, adža Kasum jenoga zekana, a babo mi, Amet, nječesovoga konja crvenoga.
Bogami, kæt[15] stigosmo u Šestane, dočekaše ne[16] pojanjem, igranjem, šejlakom[17], puconjem, aman ti gospodare Bože, veljike li stime što ni[18] učinješe, da te Bog osramoti. U jeden ti mæh[19] poče kolo, a ovizi naši jedenek[20] svi u njega. Ne podaju se, bago[21], oće da se oduže veseljem naši njima. A ti oro, i u oro naši barabar š[22] njima. Da se puco bome, adet[23] je væzdošnji[24]. Adža Kasum imoše jenoga naganta[25] crnogorskoga, a babo mi Amet parabelu njemečku. Kroz pendžere[26] kijamet metekek minu. Gljedaju Šestani i ne vjeruju od česovoga[27] smo veselja i šejlaka, zafalni do Boga, radi[28], ćak[29] reć, više oni što smo im pošli, noli[30] mi te su ne zvali da pođemo.
Oće, bome, i večera da se daoje. No, po adetu, kæt dođe piljav[31], da se zapoje u dugečko[32], pustiću, nakli set glasa teke od kukuvajke[33]… Na arbanaški[34] progoriše, a naši ga znađahu celji, jerbo se iđaše pu Ucinja u pazar, a bome malo i granica blizu, oće sve da učini svoje. Nude adžu Veljiju za dugečko. A adža Veljija, ramet imaon, ket ćaše zapoj, činjaše se gastare[35] da se učine od sijalicek. Ma, da pukne sve. Toga ti praskovitoga glasa, suza u oko. Poje adža, slušaju Šestani. Ne čini ko glaosa, teke ako mu viknu koji put da ga sokolje[36]… Dopraji[37] adža pojanje, a oni ti na njega: „Nu još jenu put, nu još jenu put, alji na arbanaški.“ Njemu ne treboše dva putik reć, veseljak bijaoše pustinja… Poje adža jopeda[38], a ljivori cikću li cikću… E dodija i adži pojanje, a i red beše na i ove druge da učine malo šejlaka… Uze ti jeden Šestan gusle, namjesti ge na koljeno, napraji kozljicu[39], poče ti on uz guslu, ma da lječi rane bik reke… Slušaju naši, ne činu glasa. Dopraji jeden, uze drugi. Ne znao se gusle ili su mejljem[40]. No, pade jenome Šestanu u oko kako naši slušaju i ne progoraju nijenu. Dođe da počasti prijatelje jenom cigarom duvana, śede krej njik… Poče on izokola, da im ne udari u obraz da pričo našima, a demek[41] da im se praovdo: „Nemojte ni, more, prijatelji, zamjerit. Mi u ove gusle ponješto umijemo, pa voljimo i to pomalo. Vi, može bit, ne razumijete gusle ilji ge ne begenite[42] toljiko…“ Ozreše[43] se naši ispo oka jeden pu drugoga.
„More“, progori babo Amet, „nu te vi te gusle Kasumu našeme malo, može bit da će znat malo, ako nije zabrajo[44]…“
„Oli umjet, o, Kasum Metan?“, pito ovi Šestan.
„Pa, vala, prijatelju, bik koji red i ja umijo, ako mi ge dadoste.“
Bogami ti ovizi brzo adža Kasumu gusle u ruke, i stadoše da preže[45] da vide što će bit, što će umjet. Uze adža gusle, namješćo ge, kurdiše[46] ge po svojeme… Teke ke[47] poče, on je na istinu. Tresko gora i kuća, šućur Mu bilo[48]. Poje adža i sviro guslu, da se obiknjo[49] svaki dolji do đeteta maologa… Pola satek poje i udaro guslu. Izvadiše se ljivori, plama sve. To ti nastade jena šala i veselje veće no je bilo. Priznadoše ga Šestani adži da je vala deboto[50] i od njik bolji na guslu. E ket izlježe[51] vaket da se idi doma, svako svojeme, jopeda naši preka Možure nazaot u Metane. Bome Šestani ne prate ljivorima ka su ne i dočekolji, a naši dok ne izminuše iza vrga[52] ovamo pu bande[53] naše, da im se odužuju refalima.
Tako ti je to more, sin, bilo, te niket[54] više ni toga vremena ni toga naroda…
[1] pjevalo
[2] vrijeme
[3] tada
[4] priču, pripovijest
[5] samo
[6] pozvani
[7] poštovali, dočekivali
[8] bogme
[9] stric
[10] zdravlja
[11] bjeh, bijah
[12] sada
[13] Metanovići, selo u Veljoj Gorani.
[14] svi zajedno
[15] kad
[16] nas
[17] šenlukom, veseljem
[18] nam
[19] mah
[20] jedanak, istovremeno
[21] Uzvik ili uzrečica kojom pojačavamo važnost ili kontekst već navedenog. Na primjer: Ne, bago, ne! Ova uzrečica je još jedna jezička ekskluzivnost kojom se odlikuje mrkojevićki govor, na primjer: Imam ti, bago, rabote. Ili: Uzmi, bago, i ne čin glaosa.
[22] sa
[23] običaj
[24] vazdašnji, uvijek isti
[25] revolver, pištolj
[26] prozore
[27] kakvoga
[28] veseli
[29] šćah, htjedoh
[30] nego
[31] pilav, riža
[32] Način pjevanja u Mrkojevićima i Krajini.
[33] ptica kukavica
[34] albanski
[35] Sićušni komadići od stakla.
[36] osokole, podstaknu
[37] završi
[38] ponovo
[39] Dio gusala kojim se podižu strune.
[40] melem
[41] kobajagi
[42] ne volite, ne prihvatate
[43] pogledaše se
[44] zaboravio
[45] prate
[46] podešava
[47] samo kad
[48] hvala Mu bilo (misli se na Boga)
[49] zabezekne, ostane bez teksta
[50] skoro
[51] izađe
[52] vrha
[53] strane
[54] nikad
