Jusuf Kalamperović (2): Čudna loza Blaža Orlandića, vino Staneta Dolanca, pismo o Bori Đorđeviću, novac u tašni za Prekookeansku…

IZVOR: BARINFO, AUTOR: ŽELJKO MILOVIĆ

Gost u 40. izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bio je Jusuf Kalamperović, istaknuti društveno-politički radnik, bivši predsjednik Opštine Bar, partijski sekretar u vrijeme kada je ta funkcija bila među najvažnijim, u sedam navrata ministar u Vladi Crne Gore, član Republičke i Savezne vlade, akter mnogih prelomnih događaja novije crnogorske istorije…

Kalamperović se u prvom razgovoru, prije sedam dana, dotakao djetinjstva i Dobre Vode sredinom XX vijeka, ali i toga kako je ušao u šahovske vode i upoznao ženu Anu, ljekarku. Ovoga puta bilo je riječi o osamdesetim godinama XX vijeka, vremenu procvata Bara koji je postao urbano središte ovog dijela Crne Gore, o ratnim devedesetim, zaključno sa referendumom iz 2006. godine.

Za prelomni događaj u istoriji Bara mnogi smatraju katastrofalni zemljotres iz 15. aprila 1979. Ni Kalamperović nije izuzetak.

“Tog dana bio sam sa suprugom, dvoje djece i ocem u Rijeci, na hrvatskom primorju, jer mi se udavala svastika. Negdje oko 8 ujutro otac je unezvijereno ušao u sobu i rekao da je bio veliki zemljotres u Crnoj Gori. Bio sam po funkciji komandant Štaba Civilne zaptite, pa sam dotrčao do riječke pošte i pozvao Seizmološki zavod, pošto su linije s a Barom bile prekinute. Oni su mi potvrdili da je bio strašan zemljotres, da se nekako javio novinar Boško Milošević i rekao da je pola Bara srušeno i da ima mnogo mrtvih. Istog časa smo krenuli – djecu smo ostavili u Splitu, supruga Ana je odmah raspoređena u bolnicu, a ja u Štab CZ pod šatore.

Vode nije bilo, ni struje, ni hleba, komunikacije u prekidu, putevi zatrpani, ali je moral bio nevjerovatan. Mjesec dana su bili polomljeni izlozi samoposluga i radnji, a mi ni jednu jedinu krađu nismo imali, nijedan incident. Prvih nekoliko noći sam spavao u kolima, suprugu nisam vidio nedjelju dana. Ali, pomoć je počela da stiže od svuda. Pričao mi je Ilija Popović, direktor Fonda obnove koji je ugašen tek 1993. godine, da se sve do tada ulagalo u obnovu Crne Gore, te da je pomoć iznosila tri milijarde i 200 miliona ondašnjih dolara”, sjećao se Kalamperović, uz kategoričku tvrdnju da je “bilo nevjerovatno teško, ali je vladao nevjerovatan entuzijazam”.

“Zemljotres je bio u aprilu, a u junu je došao u šator inženjer Malinovski iz Makedonije, rekao da imaju ogromnu operativu ostalu nakon zemljotresa u Skoplju, i ponudio da obnove Bar, da dovede sedam njihovih preduzeća sa projektima pripodobljenim zemljotresnom području koje su dobili iz Japana. Makedonska operativa je radila dan-noć, pa smo već u januaru 1980. imali prvo useljenje u naselje koje smo nazvali Makedonsko”.

Kako je istakao, ni u najtežim trenucima nije falilo našeg, barskog duha.

“Dođe pod šator kod mene jedan mladić i kaže da je dovezao kamion goveđeg mesa. Hladnjača u Luci Bar prepuna, nema se đe, pa mu ja kažem da vozi za Ulcinj. Međutim, stiže Jovan Pavićević i veli da mu dam to meso da podijeli ljudima ispod starobarskog bedema. Našao je mesara sa satarom i pošao u Stari Bar. Uveče u 9 izvještaj, on referiše: ‘Dijelim meso koliko ih je u kući, ljudi uzimaju, drže ga u rukama, sunce zalazi, ali ne idu. Jedan pita: Možemo li da pjevamo? Može, more. Tako me zadesila nevjerovatna scena: meso u rukama ljudi, sunce koje zalazi i pjesma što se ori’.

A jednom je pod šator predsjednika Opštine Blaža Orlandića dolazio admiral flote Branko Mamula. Blažo ga kao dobar domaćin odmah ponudi crmničkom lozom, Branko ne odbija. Blažo izvadi iz jednog malog frižidera bocu, natoči svima, prvi trgnu Mamula iz one čaše i raširi oči: ‘Ovo je voda, nije loza’. Neko je tokom noći ušao u šator, popio Blažu rakiju, i umjesto nje natočio vodu da se ne primijeti”.

Januara 1981. Jusuf Kalamperović je postao sekretar Komiteta, što je bila jedna od najodgovornijih funkcija u Opštini.

“Imali smo jednopartijski sistem, i tokom decenija izmijenilo se puno predsjednika Opština, a sekretara Komiteta malo. Jeste, Skupština je formalno sve izglasavala, ali se sve odlučivalo u stvari u Komitetu. Tu smo razgovarali o infrastrukturi, o kadrovskim problemima, u Komitetu su bili ugledni Barani… Bio sam sekretar pet godina i ponosan sam što za to vrijeme nikoga nismo isključili iz partije. Tada je isključenje iz partije bilo maltene pola smrtne kazne, figurativno rečeno. Kad bih pravio rezime rada, rekao bih da sam tu funkciju obavljao najuspješnije”.

Osamdesetih, Bar je, zahvaljujući sredstvima solidarnosti i svojim čelnim ljudima, krenuo krupnim koracima naprijed.

“Kad se nakon zemljotresa broj ljudi u Baru umnogostručio, nastala je nestašica pitke vode, jer su kapaciteti pravljeni za manje stanovnika. Postojala su dva rješenja: ili da se uzme voda Zupcima i Dobroj Vodi, što su neki predlagali, ali smo znali da bi to bilo pogubno za ova sela, ili da se kaptira Velje Oko u Crmnici i voda dovede na primorje. Mi smo se odlučili za ovo drugo, međutim skupo rješenje je bilo da se ide preko planine, preostalo je jedino da se cijevi provuku kroz željeznički tunel Sozina. Željeznica njije htjela ni da čuje za to. Onda sam u pomoć zvao stalnog barskog ‘džokera’ Marka Orlandića, predsjednika Centralnog komiteta, i pitao ga možemo li direktoru Željeznice Dragu Vučiniću da damo Trinaestojulsku nagradu ako nam dozvoli prolaz. A htio je Drago, no je imao u firmi odličnog inženjera Bulajića koji je rezonovao logično: voda tunelu ne treba ništa, a samo mu veliku štetu može donijeti. Marko je pristao, Drago je pristao, ali pod uslovom da projekat izradi poznata beogradska projektantska kuća CIP, na čijem čelu je bio Milutin Mrkonjić. Oni to urade, voda dođe iz Crmnice u Bar, a Drago dobije nagradu.

Osamdesetih smo bili u situaciji da po tri dana za 13. jul i 24. novembar otvaramo objekte. Onda smo vršili raspored ko će đe da ide. Ja sam otvorio hotel ‘Topolicu’, Milivoje Barjamović novu auto bazu ‘Rumijatransa’, Čedo Ratković Robnu kuću ‘Izbor’… Prostor između magistrale i mora bio je predmet borbe koncepcija. Jedni su htjeli da tu niknu neboderi, a mi mlađi komunisti smo mislili da taj prostor treba ostaviti narodu. Predsjednik Opštine je bio Čedo, pa je neke važne zvaničnike popeo na vrh hotela i ubijedio ih u našu opciju. Čitav posao oko Vodovoda iz Crmnice je vodio Miloš Šušter, a oko korza pored mora Miki Raičević, zajedno sa Božom Ulićevićem. Dolazio je Miki uveče po mene da idemo i obiđemo šta se toga dana uradilo, bio je neumoran.

Onda smo sagradili stadion na Madžarici, konsultant je bio Miljan Miljanić, a radove izvodilo preduzeće ‘Stadion Koševo’ iz Sarajeva. Kad je bila prva utakmica na stadionu, avgust, između ‘Mornara’ i beogradskog ‘Partizana’ kojeg je vodio Fahrudin Jusufi, bila je velika zapara. Kad se završilo prvo poluvrijeme, dunula je tramontana i krenula trka da se spašavaju čamci na moru. To je trajalo nekih 15 minuta, onda se sve smirilo i utakmica je najnormalnije nastavljena”, sjećao se Kalamperović.

Osamdesete pamti i po velikom broju susreta sa poznatim jugoslovenskim ličnostima.

“Predsjednik Opštine je bio Sveto Vuletić, i u posjetu mu je došao reis Sulejman Kemura. Ručak je bio u hotelu ‘Agava’. Sa strane Opštine, pored Vuletića, bili smo Nikola Masoničić, predsjednik opštinske Komisije za vjerska pitanja i ja, kao musliman i čovjek koji je zamjenjivao predsjednika Opštine u odsustvu. Vuletić se obraća: ‘Cijenjeni reise, ja sam komunista i potpuni ateista i o vjeri ne znam mnogo, ali sam se pripremio. Sa moje lijeve strane je Nikola Masoničić, učenik cetinjske Bogoslovije, a s moje desne Jusuf Kalamperović, koji je završio Medresu, dakle, potpuno smo spremni za razgovore i o svjetskim i o vjerskim pitanjima’.

Nekoliko godina kasnije, predsjednik je bio Blažo Orlandić, u posjeti je bio već ostarjeli cijenjeni vladika Danilo Dajković. Jedan od sudionika skupa nije govorio lijepim riječima, uvrijedio je vladiku, što se nikome nije dopalo, ali nekako se prešlo preko toga. Mi smo vladici predstavili dr Ljuba Živkovića, rekli da smo ponosni na njega jer je ljekar i prvi barski intermajstor u šahu, na šta mu je Vladika rekao: ‘Šta ćeš, sine moj, svaki čovjek ima neku manu’. Ljubo je zaprepašten uzvratio: ‘Zar je šah mana, uvaženi Vladiko?’. ‘Svaka danguba je mana, sine moj’, replicirao je Vladika. Potom se okrenuo onom mladiću koji nije govorio biranim riječima i rekao mu: ‘Upamti, sine, sila Boga ne moli’, pa zastao… ‘Ali ni Bog silu ne voli’.

Slovenac Milan Kučan, kasnije dugogodišnji predsjednik Slovenije, bio je član Predsjedništva Centralnog komiteta Jugoslavije, zadužen za CG. Svaki član je bio zadužen za jednu republiku, ne svoju. Te 1982, kad je prvi put došao u Bar, postali smo prijatelji, i ostali do dana današnjeg, pa nisam slučajno počasni konzul Slovenije. Zove me on tako jednog ljeta početkom osamdesetih i kaže da će stići vozom Stane Dolanc sa suprugom jer ide na Korčulu u tazbinu, i mogu li mu organizovati prevoz. Stane je bio siva eminencija velike zemlje, nedodirljiv, uvijek ozbiljan, namrgođen. On dođe, odvezemo ga na Korčulu, kad poslije 10 dana opet zove Kučan i kaže da dolaze obojica da me posjete u Baru. Tako i bi, oni sa suprugama u Baru, šetamo ispred Dvorca kralja Nikole, pored mora, i ja Milanu kažem da sam im kupio na poklon knjige i po baksu ‘Vranca’ jer znam da Slovenci vole ‘Vranac’, ali se bojim da se drug Stane ne naljuti zbog alkohola, iovako je vazda namršten. A Milan Kučan mi ispod glasa kaže: “Nije Jusufe problem u tome što si mu kupio vino, no što će poteći i ovo što si meni poklonio’”.    

Posebno mjesto u njegovim memoarima, kaže, ima prvi “Barski ljetopis”.

“Zakazana je premijera predstave ‘Vladimir i Kosara’ u režiji čuvenog dramaturga Ace Popovića, na ruševinama Prečiste krajinske kod Ostrosa, u večernjim satima. Tog subotnjeg popodneva radio sam na imanju u Dobroj Vodi, kosio. Sav u znoju, samo u šortsu, vidim tri crne limuzine kako ulaze na moj mali parking, i niz njih izlaze rukovodioci: Stipe Šuvar, Marko Orlandić i Anđelko Kovačević. Kažu, došli su kod mene da idemo na predstavu. Moja Ana se odlično snašla da ih počasti, onako najednom. Gleda Stipe moje mandarine i kaže: ‘Ovu da mi pokloniš i da je nazoveš po mom imenu, možda ću nekad doći da je uberem’. Htjeli su da prije predstave obiđemo neku porodicu u Ostrosu, odmah sam se odlučio za Aručeviće, ali nisam imao način da im javim, nije bilo telefona u Dobroj Vodi, a ne mobilnih. Sjetim se da jedan od onih u pratnji ima toki-voki, pa sam zvao policiji u Ostrosu da jave Aručevićima da stižemo kod njih u Bobovište. Oni pripremili večeru, zasjeli mi, pa je predstava umjesto u 8 sati počela u 9:30 kad smo mi došli”.

Prvi “Barski ljetopis” ostaće upamćen i po pokretanju suđenja Bori Đorđeviću iz “Riblje čorbe” zbog “vrijeđanja patriotskih osjećanja građana”. U svojoj odbrani, Đorđević je pomenuo upravo Kalamperovića, kao predsjednika Opštine koji je bio u publici kad je recitovao spornu pjesmu “Crni mercedes” i da mu to nije smetalo.

“Ja sam tada bio predsjednik Opštine, i pokrenula se inicijativa u barskom Komitetu da se podnese prijava protiv Bore Đorđevića zbog pjesama koje je pjevao ispred kafane ‘Tri bora’ i stihova koje je govorio na večeri ‘Ljetopisa’. Bora kao Bora, pjevao je i recitovao to isto pedeset puta do tada na raznim mjestima, ali tvrdokornim komunistima u Baru se nije dopalo. I ja onda dobijem pismo od Ace Popoovića, u kome me moli da se angažujem oko tog slučaja. Ja mu napišem u odgovoru da nimalo nisam ponosan što sam predsjednik u gradu u kome se sudi pjesnicima, te da Sud za prekršaje nije u nadležnosti Opštine već Republike, uglavnom jedno vrlo civilizovano pismo. Nakon tri dana, u ‘Politici’ kurzivom Aco objavljuje baš to moje pismo. I danas, veoma sam ponosan što sam ga napisao, bez obzira na velike ljutnje u Baru, jer mnogi nisu razumjeli promjene koje dolaze”.

U toku ustalasale 1989. godine, nakon Antibirokratske revolucije, Kalamperović je postao član Predsjedništva Crne Gore i predsjednik republičke Komisije za pomilovanja, samim tim i konstituent Savezne komisije.

“U Crnoj Gori se rijetko davalo to pomilovanje, međutim, s proljeća 1990. organizacija Amnesty International je tražila od Jugoslavije pomilovanje političkih zatvorenika. Tada ih je bilo 325, od čega blizu 300 s Kosova. Bilo je međutim i pet njih iz Bara, svi iz Ostrosa, svi seljaci, neobrazovani, osuđeni na po 10-12 godina zatvora jer su omogućili iredentima s Kosova da se preko Krajine prebace u Albaniju. Mi smo na Predsjedništvu CG zauzeli stav da prihvatimo mišljenje da treba pomilovati sve političke zatvorenike. Bilo je 7 članova u Predsjedništvu Komisije, ali smo mi, drugačijeg mišljenja u odnosu na zvaničnu politiku ‘mladih, lijepih i pametnih’ – Ljubiša Stanković, Behudin Alibegović, Mlađo Škobalj i ja – bili u većini 4:3.

U Beogradu, u Izvršnom vijeću, bila je sjednica Savezne komisije koju su činili predsjednik i potpredsjednik Predsjedništva Jugoslavije, predsjednici Republičkih i Pokrajinskih komisija, predstavnik JNA i Veterana, inače Mijuško Šibalić sa Žabljaka. Stipe Šuvar je presjedavao sjednicom, i stvar je išla ka skupnom pomilovanju, međutim Mihalj Kertes, čvrsta linija Miloševića, nije dozvolio tako nešto. Onda smo počeli da pretresamo pojedinačne slučajeve. Postojala je debela knjiga u kojoj je svaki zatvorenik imao bar jednu stranicu. Mi smo je čitavu pregledali, što znači da je za svakog čovjeka bilo po pet ili deset sekundi. Sudbina života se rješavala za pet sekundi: ovome daj još tri godine, ovome pet, ovoga pusti…

Kad smo došli do ljudi iz Ostrosa, uspio sam da trojicu oslobodim, a dvojici su ostavili još tri godine. Stigao sam nakon toga u Bar, i poslije nekoliko dana traže me dva momka i kažu da se samo njihovi očevi nisu vratili. Ja im kažem što je bilo na sjednici, ali da ću se založiti da ih puste. Pred njima okrenem Stipu Šuvara, i on kaže da će za 15 dana ponovo zakazati Komisiju, da imaju većinu i da će sve osloboditi. Tako je i bilo”.

Jusuf Kalamperović je bio član prve višestranačke Vlade u Crnoj Gori, koju su sačinjavali članovi DPS, te po dva liberala i narodnjaka i jedan predstavnik SDP, 1993. godine. Bila je to Vlada sačinjena od nekadašnjih protivnika, različitih političkih i nacionalnih koncepcija.

“Konkretno, tada je bila borba da se spasu brodovi naših kompanija, vezani po svjetskim lukama. Morao se nabaviti novac za plate, ležarinu, za sve. Sa Milom Đukanovićem smo kod predsjednika Savezne vlade Raja Kontića tražili pare i dobili 30 miliona. Sve je nošeno u tašnama, u rukama, sjećam se da sam jedan milion u kolima sa vozačem dovezao iz Narodne banke u ‘Prekookeansku plovidbu’. Tog dana u Beogradu, dobijemo slobodno popodne, ja odem kod prijatelja, a Milo kaže da ga čekamo u 6 na aerodromu Surčin. Kaže on nama u avionu da je bio kod Slobodana Miloševića. Pitam ga kakav je čovjek. Milo odgovara da ima tri utiska o njemu. Prvi – kad sjedneš da razgovaraš s njim, misliš da boljeg čovjeka na svijetu nema; Drugi – da on ne zna što će biti popodne i da nema nikakve strategije; Treće – kad osjeti opasnost, opasan je kao kobra”.

Kalamperović je 1996. bio i dio Savezne skupštine SR Jugoslavije, kao jedini član SDP-a u obje skupštine, republičkoj i državnoj.

“Zaustavlja me na ulazu Vojislav Šešelj: ‘Kolega, vi ste iz SDP, da se upoznamo. Možete govoriti šta god hoćete, mi oponirati nećemo, vi ste iz poštene partije, a sa ovima (DPS) ćemo pričati’. Usvajao se Budžet i u njemu stavka od 100.000 US dolara kao dotacija za prugu Podgorica – Skadar, jer je saveznim zakonom predviđeno deset godina dotiranje te pruge dok ne postane rentabilna. Na Skupštini ustaje mladi Aleksandar Vučić koji sjedi do Šešelja i kaže da Budžet predviđa finansiranje pruge ka neprijateljskoj državi i da se te pare ne mogu dati Željeznici CG, bude vrlo oštar. Ja ustanem i kažem da je taj savezni zakon još na snazi pa je obaveza da se daju te pare, drugo – da Albanija izvozi znatne količine rude hroma prema Evropi preko teritorije SRJ što je značajan prihod, a treće – da je to naš politički adut, jer je uvijek možemo zatvoriti. Šešelj se na to okreće ka Vučiću i kaže mu: ‘Idi, izvini se Jusufu’. Vučić, naravno, nije to uradio, ali je rekao kako nije znao za ove argumente i odustaje od primjedbe”.

Kalamperović navodi da mu je najodgovorniji posao bio onaj ministra unutrašnjih poslova za vrijeme Referenduma o nezavisnosti.

“Ljeto 1995, zove me Ranko Krivokapić da se vidimo u Miločeru i kaže kako Milo traži da budem ministar unutrašnjih poslova jer im treba neko sa iskustvom. Rekoh, đe mene nađoste, kad nikad metak iz pištolja nisam opalio. Uglavnom, prihvatim ja, i mogu reći da nosim samo pozitivne uspomene, a o toj noći Referenduma mogao bih knjige ispričati. Vjerujte, u toku te noći, dok sam dobijao te izvještaje o procentima koji su se lomili – 55%, 56%, pa 55,1% – meni je u jednom trenutku postalo svejedno što će biti ishod, samo da neko ne opali neki metak u nekoga, jer bi to bio kraj priče i ne bi nam trebala ni zavisnost, ni nezavisnost, gotovo bi sve bilo… Srećom, sve se dobro završilo, nije bilo incidenata”.

Jusuf Kalamperović se 2009. povukao iz javnog života, iako mu je u tom trenutku nuđeno mjesto ambasadora u Turskoj.

“Predugo sam trajao u politici, to pojede čovjeka. A primijetio sam da dolaze mlade snage i osjećao da je dosta, jer ne valja pretjerivati. Mnogi su me pitali, naročito moji vršnjaci, zašto idem sa 63 godine u penziju – predstavljao sam im loš primjer, ako mogu ja – mogu i njih poslati… Međutim, ja sam želio da se posvetim unucima i maslinama, mandarinama, šipkovima, da idem sa kumom na pecanje i uživam u ostatku života. Nijednog trena se nisam pokajao zbog te odluke”, zaključio je gostovanje u 40. emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Jusuf Kalamperović.

 

Podjeli objavu na:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on LinkedIn
Linkedin

Podjelite objavu putem telefona:

Pravila komentarisanja:

Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *